FRANKAPAN, Stjepan III (II) Modruški (de Frangepan, de Frangepanibus; Stephan, Stephanus), hrvatsko-dalmatinski ban (?, potkraj XIV. ili poč. XV. st. — ?, nakon 1484). Prvi put se spominje s braćom i sestrom Katarinom u ispravi kojom je 27. I. 1416. njihov otac Nikola IV. dosmrtno darovao svojoj ženi Doroteji Gorjanski grad Ozalj zato što mu je ona posudila 20 000 forinta. Za očeva života i nema podataka o Stjepanu, koji je stupio u službu hrvatsko-ugarskoga kralja Žigmunda i postao jedan od njegovih najuglednijih dvorjana te ga pratio na putovanjima Europom. Vijest o očevoj smrti zatekla ga je u Sieni dok je pratio Žigmunda u Rim radi krunidbe za cara Svetoga Rimskog Carstva, a poslije je u Žigmundovoj pratnji i na crkvenom saboru u Baselu. Kralj je 1. VIII. 1432. potvrdio Stjepana i njegovu braću za upravitelje Hrvatsko-dalmatinske banovine, a 16. I. 1434. potvrdio im je gradove i posjede koje je bio dao njihovu ocu. Te godine brat mu Ivan VI. st. prepušta Senj, Modruš i Bihać. Poč. 1436. vojvode Fridrik (poslije car i kralj Fridrik III) i Albert VI (poslije hrvatsko-ugarski kralj Albert) Habsburgovci imenovali su ga zemaljskim kapetanom za Kranjsku, a on im je 12. II. u Grazu obećao vjernost i pokornost. Kada je Žigmund 1436. zaratio protiv Ivana VI. st., Stjepan nije pomogao bratu, ali je i 1437. sačuvao naslov bana. Zahvaljujući osloncu na Habsburgovce, Stjepan je očuvao matični dio državine te svojim posjedima 1442. pridružio Dubovac, imanje Blagajskih. Osim toga, kao carev savjetnik i grof dobio je 3. II. 1443. pravo kovanja novca. God. 1446. oženio se Ižotom (Isothom, Elizabetom), kćeri gospodara Ferrare, Modene i Reggia, markgrofa Nikole III. d’Este. S nekim hrvatskim i ugarskim velikašima podupirao je napuljskoga kralja Alfonsa V. Aragonskog da dođe na hrvatsko-ugarsko prijestolje, a kada je 1446. prevladala stranka Jánosa Hunyadija, pristupio joj je i zbog toga poremetio svoje odnose s carem Fridrikom III. te 1447. izgubio Kranjsku. Od 1453. Stjepan je ponovno u milosti i službi cara Fridrika III, koji ga opet postavlja za svoga kapetana u Kranjskoj. God. 1456. umrla mu je žena Ižota. Nakon smrti kralja Ladislava V. Postuma 1457. podupire Hunyadijeva sina Matiju Korvina te pridonosi njegovu izboru za kralja u siječnju 1458. Nazočan je na budimskom dvoru u travnju ili svibnju te godine za vijećanja o ratu protiv Turaka. Iduće godine o svom trošku vodio vladarevo izaslanstvo na sabor u Mantovi na kome se imalo raspravljati o zajedničkom ratu protiv Turaka. Stjepan je donio novac koji je kralju poslao papa Pio II. za uzdržavanje vojske. Nakon te misije kralj ga je imenovao hrvatsko-dalmatinskim banom 1463. Te godine Stjepan je kao kraljev izaslanik išao u Italiju, a na vijesti o propasti bosanske države vratio se u domovinu. U rujnu te godine boravi s kraljem u Petrovaradinu i sudjeluje u Korvinovoj vojni u Bosni 1463–64. God. 1464. Stjepan više ne nosi naslov hrvatsko-dalmatinskog bana, a njegov odnos s kraljem Matijom se mijenja nakon što su Turci opustošili senjsku okolicu i zarobili Stjepanova sina ili sinovca. Stjepan se ponovno približava caru Fridriku III. pa Korvinov kapetan Blaž Podmanicki zauzima 1469. Senj i napreduje Vinodolom. Iako je sporazumom iz 1470. kralj Matija obećao Stjepanu II. vratiti Senj, do toga, unatoč njihovim boljim odnosima, ipak nije došlo. Kada se Stjepan u Zagrebu 1481. izmirio s kraljem Matijom, dobio je potvrdu starih i novih posjeda, pa je tako držao modruško, grobničko i dio vinodolskog područja, gradove Ozalj i Ribnik te kaštele Dubovac i Zvečaj.
LIT.: N. Klaić: Knezovi Frankapani kao krčka vlastela. Krčki zbornik, 1970, 1, str. 144. — B. Zmajić: Grbovi Krčkih knezova, kasnijih Frankopana. Ibid., str. 256. — V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani. Rijeka 1991², 207, 218–224, 227–235, 240–241, 243–249, 251–252, 254–255, 257–258, 263, 266, 268, 273, 295, 332–333. — S. Krpan: Brinjski kraj u prošlosti i sadašnjosti. Zagreb 1995.
Petar Strčić (1998)
