FRANKAPAN, Stjepan IV. (III) Ozaljski

FRANKAPAN, Stjepan IV (III) Ozaljski (de Frangepanibus; Stephanus), knez (? — ?, 1577). Sin Ferdinanda Ozaljskog i Marije, kćeri despota Jovana Brankovića. Sa sestrom Katarinom rano je ostao bez roditelja. Bojeći se da maloljetnom Stjepanu ne otmu imanja, djed Bernardin oporukom je za njegova skrbnika odredio kralja Ferdinanda I, svoga protivnika. Kralj je najunosnije posjede dao na upravu Nijemcima, a Trsat je uključen u krajišku Senjsku kapetaniju i izgubljen za Frankapane. Stjepan je 1530. uzalud tražio povrat Novoga Vinodolskog, kako bi se branio od Turaka; uspio ga je dobiti tek o. 1534, i to materijalno opustošena na »turski način«, kako sâm kaže. I Stjepanovi odgojitelji željeli su prisvojiti njegovu imovinu i naselja, a isticao se jedan od upravitelja imanja, Juraj Gusić Turanjski. Spominje se (R. Lopašić) njegov loš utjecaj na Stjepana te tvrdi da je on odgovoran za Stjepanovo pustošenje Petrovine, posjeda zagrebačkoga Kaptola 1541, koji je Stjepana tužio. Ban N. Zrinski zbog svojih je interesa bio na Stjepanovoj strani. On je 1541. oženio Stjepanovu sestru Katarinu, a 1544, suprotno obvezi o nasljeđivanju frankapanskih posjeda u muškoj liniji, Zrinski i Stjepan sklopili su ugovor o zajednici dobara i uzajamnom nasljeđivanju kao da su »diobna braća«. Uzalud je prosvjedovao Juraj II. Slunjski, jer je to suprotno hrvatsko-ugarskom pravu. Stjepan je imao 25 gradova i gospoštija, a Zrinski ih je posjedovao 17, i to uglavnom na udaru Turaka. Ugovor je bio protuzakonit te izrazito štetan za Stjepana i Frankapane. Zrinski je izjavio pred kraljem Ferdinandom da Stjepan nije bio svjestan što čini. Imanjima je upravljao Zrinski, pa je Stjepan uskoro zatražio razvrgnuće zajednice, a Zrinski je odbio i vratio mu samo neka dobra. Na Stjepanovu pritužbu kralj je zatražio od Zrinskoga da se nagodi sa Stjepanom. Međutim, u Čakovcu N. Zrinskoga 1550. ugovorena je dioba i međusobno nasljeđivanje Stjepana i Katarine. Ta je opet bila u banovu korist. On je dobio gotovo najvažnije gradove i gospoštije – Ozalj, Dubovac, Grobnik, Bakar i Hreljin. Stjepan je pred zagrebačkim Kaptolom tužio Zrinskoga da ga je natjerao na diobu držeći ga kao sužnja. Stoga ugovor drži i nevaljanim i ništetnim pa sklapa sličan ugovor s rođakom Jurjem II. Slunjskim, ali taj nije prihvaćen. Dio imanja pokušao je spasiti ženidbom s Katarinom, kćeri kranjskoga baruna Johanna Josefa Ecka (Ekh, Egk) od Hungersbacha. Za njezin miraz od 3000 rajnskih forinti dao joj je 1553. u zalog Ribnik. Stjepanova sestra Katarina Zrinski je prigovorila, ali je ban Petar II. Erdődy 1558. omogućio Katarini Frankapan ulazak u posjed. Zrinski je opet stavio prigovor. Koristio je i Stjepanovu silovitost i nasilja, inače uobičajene i u drugih aristokrata. Dva puta je zbog nasiljâ osuđen na smrt i gubitak posjedâ; 1558. osudio ga je ban Petar II. Erdődy zbog nasiljâ prema obiteljima Kereczenyi i Vragović (spor je završio plaćanjem odštete), a 1575. ban J. Drašković zbog otimanja grada Barilovića i nasilja prema njegovoj obitelji. Zrinski su vješto uskočili i posudili mu novac za otkup, pa im je zapisao sva svoja imanja, čak i pravo na Slunj i Ledenice koje je držala Ana (Slunjska), udova Nikole Olaha Czaszara. Stjepan se tada predao; pred ugarskim palatinom Tomom Nádasdyjem 1562. potvrdio je raniju diobu, odrekao se dijela dobara i pristao da preostalima upravlja zajedno sa Zrinskima. Zadržao je uglavnom tada već manje vrijedne Ribnik, Skrad i Novigrad. Dopuštao je dolazak izbjeglica (npr., rođacima ratnika P. Kružića), pa i preuzimanje odgovornih dužnosti (npr., Martin Magdalenić iz Bile Stine, istočno od Cazina i Ostrošca, bio je 1550. kaštelan Ribnika). Brinuo se o glagoljici, čak je u oporuci 1572. Zrinskima preporučio glagoljaša, popa Lukšu Fabčića. Pokopan je na Smolčevu Vrhu (Svetice) ponad Ozlja u crkvi Blažene Djevice Marije, koja je poslije bila crkva pavlinskog samostana Svetice.