FRANUL

FRANUL, plemićka obitelj podrijetlom vjerojatno iz Albanije, nastanjena od XVI. st. u Lovranu, gdje je stekla imutak i ugled, te od XVII. st. i u Rijeci. Prvi se u Rijeci 1689. spominje doktor prava Ivan Krstitelj (umro 1715) koji je tu do 1690/91. obavljao službu sudskog namjesnika. God. 1692. primljen je među riječke građane, 1696. postao općinski savjetnik, 1700. član Velikog vijeća, a 1706. i 1711. bio sudac rektor. U ratu za španjolsku baštinu 1701–14. opremio je i naoružao brod, kojim je sudjelovao u opskrbljivanju austrijske vojske u Italiji i obrani domaće obale. Kralj Karlo VI. podijelio mu je za zasluge 1712. austrijsko viteško plemstvo i grb te pridjevak »von Weissenthurn«. Njegov sin Mihovil Jeronim (1693–1757) bio je u Rijeci općinski savjetnik 1718. te sudac rektor 1733, 1736, 1738, 1746, 1753, drugi sin Ksaver Rok (rođ. 1708) riječki općinski savjetnik 1734. i potom carinik kraljevske carine, a treći sin Antun Vid (rođ. 1706) bio je o. 1734. župnik u Lovranu, 1739–61. pazinski prepošt i vikar porečkog biskupa. Na poč. XVIII. st. spominju se u Lovranu kanonik Martin i svećenik Franjo. Mihovil Jeronim imao je sina Ivana Franju, doktora prava, koji je bio odvjetnik i bilježnik arhiđakonske kancelarije riječkoga Kaptola 1758–64, općinski tajnik 1771, sudac rektor 1785/86. i prisjednik trgovačkog suda. Od ostalih sinova Vid Antun bio je svećenik, a Franjo Ksaver (rođ. 1742) poreznik u Ajdovščini 1783. God. 1791. primljen je u riječko Veliko vijeće. Sva su braća navedena u popisu riječkog plemstva iz 1764. s obiteljskim plemićkim pridjevkom. Franjo Ksaver imao je sina Lovru koji je bio u austrijskoj vojnoj službi. Jedan Franjo bio je 1773. kapetan Kastva, a nakon ukidanja Isusovačkog reda iste godine, državni upravitelj tamošnjih isusovačkih posjeda. Nije poznato čiji je sin bio Vjekoslav (1759–1817) koji je u Beču bio činovnik u bankarskoj kući Arnstein. God. 1791. oženio se Johannom rođ. Grünberg (1773–1847), austrijskom glumicom i spisateljicom. Jedan od sinova Ivana Franje bio je Vincenc (1771–1817), pravnik i slovničar. Od 1803. do kraja života bio je javni bilježnik u Trstu. God. 1811. sastavio je, na temelju Kopitarove slovnice iz 1808. i u suradnji s V. Vodnikom, Saggio grammaticale italiano, slovensku slovnicu namijenjenu Talijanima. God. 1815. imenovan je vladinim nadzornikom za privatne ilirske škole u Trstu. Imao je petoricu braće od kojih je 1823. Josip Nikola bio gubernijski prisjednik, a Vjekoslav općinski vijećnik. Njihov brat Ivan Nepomuk (1772–1847) bio je općinski vijećnik od 1798, a istu je dužnost obavljao za francuske vladavine 1812/13. i nakon ponovne uspostave austrijske uprave 1813; od 1817. bilježnik je Sanitetske uprave. Uza sina Antuna imao je i kćeri Margaretu i Katarinu. Franjo je oko 1846–59. bio računarski činovnik u komorskom glavnom knjigovodstvu u Beču. Od Vincencove djece Aleksandar (1803–1859) je bio komesar Okružnog ureda Dalmatinskog namjesništva u Splitu (1846), član Poljodjelskog društva u Gorici i 1858/59. savjetnik Namjesništva u Zadru. Njegov brat Ludovik (1811–1894) bio je 1848. kapetan u glavnom zapovjedništvu inženjerskih jedinica u Beču, a potom pobočnik nadvojvode Ivana. Umirovljen je prije 1855. Njegova kći Maksimilijana surađivala je u bečkom listu Die Presse pod pseud. Max von Weissenthurn i Maximiliane. Ludovikov brat Juraj (1814–1887) bio je u državnoj službi. Između 1848. i 1859. Josip je bio pješački potporučnik i potom natporučnik. Potomci obitelji žive danas u Rijeci i Zagrebu. Obiteljska je grobnica u crkvi sv. Jeronima u Rijeci. — G. Kobler spominje u svezi s ovom obitelji i obitelj Fragnul u Lovranu iz koje je prije XVIII. st. bio jedan od lovranskih župana. U jednom dokumentu iz 1763. zabilježeno je da članovi te obitelji imaju patronat nad crkvom sv. Nikole u Lovranu gdje su i danas nastanjeni, a isto tako i u Rijeci.