FRÖHLICH VESELIĆ, Rudolf

FRÖHLICH VESELIĆ, Rudolf (Aloisius, Vjekoslav, Radovan), pisac i jezikoslovac (Beč?, 14. I. 1819 — Mondsee, 12. ili 21. IX. 1862). Sin je krajiškoga vojnog liječnika, koji je 1810. bio tajnikom čitaonice u Karlovcu. Gimnaziju polazio u Vinkovcima, studirao u Beču, gdje je po završetku studija radio kao novinar i pisac. Bio je prevoditelj u listu Ostdeutsche Post, odgovorni urednik inozemne rubrike u Freudenblattu te glavni urednik zabavnog tjednika Familienblätter. U tijeku 1848. surađuje u Agramer Zeitungu u Zagrebu, a 1849. boravi u Srijemskim Karlovcima. God. 1858. među utemeljiteljima je lista Concordia, glasila austrijskih novinara i književnika. U Oesterreichische Morgenblatt objavio je 1830-ih članak o pradomovini Arijaca posluživši se Bohlenovim djelom Das alte Indien, a u listu Der Adler (1838, 190) članak Die schöne Literatur in Ilirien. Pisao je pjesme; u zagrebačkom časopisu Croatia (1839) tiskan je odlomak iz njegove romantičarski intonirane poeme Der Friedenlose, u kojoj se prepoznaju motivika svjetskog bola i zametci izgubljenosti, koji su vodili tragičnom samoubojstvu u Mondseeu. — Fröhlichov jezikoslovni rad vezan je uz ilirce, u krug kojih ga je uveo Đ. Augustinović. God. 1839. objavio je u Beču njemački prijevod Babukićeve slovnice iz 1836. pod naslovom Grundzüge der Ilirischen Grammatik. Djelo je djelomice preradio, uglavnom prilagodivši pojedina poglavlja njemačkoj publici, i popratio predgovorom o podrijetlu i naravi jezika, s posebnim osvrtom na ilirski jezik. To je izdanje preveo na talijanski A. Kaznačić, a tiskano je u Zadru 1846. pod naslovom Elementi della gramatica ilirica. Iako je njegovo bavljenje jezikoslovljem amaterske naravi, izišlo iz onodobnoga povećana zanimanja za »egzotične« narode i jezike, ipak se nije priklonio ondašnjim slavističkim razdiobama slavenskih jezika te razlikuje hrvatski (»ilirski«) od srpskoga ne samo u pismu i pravopisu, nego i u morfologiji. Takvo stajalište dosljedno provodi u izdanjima svoje Grammatik der ilirischen Sprache, a potvrđuje ga i 1854. izdavanjem posebne slovnice srpskoga jezika Kurze theoretisch-praktische Taschen-Grammatik der serbischen Sprache. Na morfološkoj razini F. je uočio razliku u množinskoj imeničnoj paradigmi između hrvatskoga i srpskoga, ali već 1850. dopušta u dativu dvostruke nastavke. Njegove su gramatike bile praktične naravi, namijenjene prvenstveno njemačkoj publici željnoj brzog i jednostavnog ovladavanja hrvatskim jezikom. Praktičnost obilježuje i izdanje Mali Ilir ili ilirski i nemački razgovori iz 1840. te kontrastivno djelo Anleitung zur schnellen Erlernung der vier slawischen Hauptsprachen s tabelarnim prikazom morfoloških osobitosti češkoga, poljskoga, hrvatskoga i ruskoga jezika iz 1847. F. je također autor prvoga njemačko-hrvatskog rječnika, objavljenog 1840. u Beču pod naslovom Deutsch-illyrisches und illyrisch-deutsches Handwörterbuch, koji je izišao kao drugi svezak Ballmann-Richterova Ilirsko-nemacskog i nemacsko-ilirskog rukoslovnika (Beč 1839). Glavni mu je izvor bio Karadžićev Srpski rječnik iz 1818. sa svim nedostatcima koje ima u pogledu izbora dijalektalne osnovice, potom popis ilirskih riječi dodan Danici iz 1835, Babukićeva, Brlićeva i Lanosovićeva slovnica, Murkov rječnik iz 1833. te Heymov i Schmidtov ruski rječnik. Neke je riječi zabilježio po čuvenju, a dio građe preuzeo iz hrvatskih pisaca (S. Vraz, D. Demeter, P. Zrinski, I. Gundulić, Jaketa Palmotić, I. Bunić Vučić, I. Đurđević i dr.). Djelo je ocijenjeno lošim (V. Dukat, Z. Vince), a i sam je autor bio svjestan dijela nedostataka. Nepouzdano je bilježio slogove sa starim jatom i riječi sa suglasnikom h, ne pozna temeljne glagolske i imenične likove, što je navelo neke da zaključe kako mu hrvatski nije bio materinskim jezikom, a nepotrebno je uvrstio i na desetke ruskih riječi. Leksikografskim radom nastavio je i nakon neuspješna prvijenca te 1853. objavljuje u Beču Rěčnik ilirskoga i němačkoga jezika. U njem je na mjestu staroga jata pisao ě, a vokalno r bilježio kao èr. Glavni mu je izvor, kako sam u predgovoru veli, uz »prekrasni i dragocjeni« rječnik Karadžićev iz 1852, bio Drobničev Ilirsko-němačko-talijanski rěčnik iz 1847. Njemačko-hrvatsku verziju, Handwörterbuch der deutschen und ilirschen Sprache, posvećenu Mihajlu Obrenoviću, proširio je dvama vrelima: Mažuranić-Užarevićevim Deutsch-illirisches Wörterbuch iz 1842. te rječnikom pravnog nazivlja Juridisch-politische Terminologie für die slawischen Sprachen Österreichs (Beč 1853), iz kojega, osim hrvatskih, uzima srpska i slovenska tumačenja, kako su mu se koja činila ispravnijima i točnijima. Fröhlichov je leksikografski rad kompilatorske naravi, a kad se usporedi sa Šulekovim, koji je uskoro uslijedio, doimlje se još beznačajnijim, no ne može se zaobići u cjelovitu prikazu jezikoslovnih prinosa u razdoblju ilirizma. S ilircima su ga vezivale ne samo jezikoslovne nego i književne spone. Popularizirao je ilirsku književnost u austrijskim novinama, a javljao se i njemačkim prijevodima pjesama, poput prepjeva Vukotinovićeva Broda (Croatia, 1839).