FUČEK, Stjepan (Štefan), pisac (Mihovljan, 1691 — Krapina, 8. VII. 1747). Gimnaziju je polazio u Zagrebu, teologiju studirao u Beču 1711–12, nastavio u Bologni. Zaređen je 1712, a od 6. X. 1716. kraja života bio je župnik u Krapini. F. je kajkavski nabožni pisac, autor Hištorija. Zgode o kojima u knjizi pripovijeda svrstao je prema vjerskom nauku o četirima posljednjim stvarima čovjekovim, pa djelo nosi odgovarajuće podnaslove: Od smrti, Od suda, Od pekla i Od neba. Knjizi su pridodane dvije pjesme, Popevka, vu koje se zadržavaju poslednja i Zbogom, svet nestalni, zbogom, ali se pretpostavlja da im F. nije autor, već da ih je preuzeo iz starije kajkavske poezije. U Hištorijama F. pripovijeda čudesne, kadšto zastrašujuće zgode o grijehu i ispaštanju, habdelićevske »pelde«, koje su odgovarale ukusu i kulturnoj razini priprosta puka (K. Georgijević), te ih prati izrazito kratkim poukama. Zbog privlačnih, pomalo senzacionalističkih fabula, jednostavna stila i jezika, koji su podsjećali na narodnu pripovijest i bajku, te nenametljive poruke Fučekova knjiga bila je jedna od najčitanijih u svoje doba. Kasniji pisci nisu pokazali znatnije zanimanje za takvo štivo; Lj. Gaj nazvao je Fučeka »mračnjakom«, A. Nemčić hrvatskim pseudo-Danteom. Književni povjesničar F. Galinec drži da su Fučekove fantastične priče same sebi svrhom; također dokazuje da se njima koristio H. Gašparoti pri sastavljanju opsežna djela Cvet sveteh. Georgijević potvrđuje da je F. više hagiograf nego homiletičar, a Olga Šojat njegovu zaslugu vidi u pridizanju duhovne razine te čitalačkih navika hrvatskog puka u XVIII. st.
DJELA: Historie z kratkem duhovnem razgovorom od poszlednyeh dugovany, po Stefanu Fuchku, plebanussu krapinzkem, iz vnogeh pobosneh knigh zebrane, zkup zpravlyene, i na duhovni napredek na szvetlo dane. Stampane vu Zagrebu, po Ivanu Weitz. Zagreb 1735, 1753².
LIT.: P. J. Šafařik: Geschichte der illirischen und kroatischen Literatur. Prag 1865, 283, 369. — Š. Ljubić: Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske, 2. Rijeka 1869, 522. — R. Strohal: Svećenici hrvatski književnici u 18. i početkom 19. vijeka ovkraj Velebita. Katolički list, 61(1910) 43, str. 240. — F. Galinec: Edipov motiv u hrvatskoj kajkavskoj književnosti 18. stoljeća. Nastavni vjesnik, 42(1933–34) str. 89–96. — Isti: Legenda »Barlaam i Jozafat« u tradiciji hrvatske književnosti XVI.–XVIII. stoljeća. Ibid., 44(1935–36) str. 185–200. — Isti: F. Lastrić, S. Fuček, J. Mulih. Sitnije prigodne crtice iz naše književnosti XVIII. stoljeća. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd), 1936, XVI/2, str. 275–280. — Isti: Još tri varijante za Edipov motiv u našoj književnoj predaji, iz XVII. i XVIII. stoleća. Ibid., 1940, XIX/1–2, str. 109–115. — M. Kombol: Povijest hrvatske književnosti. Zagreb 1961², 345. — K. Georgijević: Hrvatska književnost od XVI do XVIII stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni. Zagreb 1969. — O. Šojat: Štefan Fuček. Hištorije (1735, 1753²). Kaj, 5(1972) 2, str. 78, 81–82, 89. — K. Dočkal: Hrvatski kolegij u Beču 1624–1784. Collegium Croaticum Viennense. Wien—Zagreb 1996. — A. Jembrih: Pogovor uz pretisak Zercala Marijanskoga kipa Jeruzalemskoga vu Krapine. Krapina 1996, 167–168. — Isti: Fučkov Speculum exemplorum. Hrvatsko Zagorje, 3(1997) 3, str. 101–110.
Redakcija (1998)
