FURIJAN, Maks

FURIJAN, Maks, dramski glumac (Goričak kraj Ptuja, 19. IX. 1904 — Ljubljana, 25. VII. 1993). Stolarski zanat učio u Mariboru od 1919; radio u radionicama mariborske željeznice. Istodobno je amaterski nastupao u kazalištu Katoličkoga prosvjetnog društva, a 1922–32. djelovao je u tamošnjem amaterskom kazalištu Ljudski oder. Usporedo s kazališnim amaterizmom priprema se za scenu mariborskoga Slovenskoga narodnoga kazališta u glumačkoj školi M. Skrbinšeka (1921–22) i R. Pregarca (1927–29). Prve uloge (Lebedev u Idiotu, B. Putjate prema romanu F. M. Dostojevskog; Stari Ekdal u Ibsenovoj Divljoj patki i Lorenzo u Shakespeareovu Romeu i Juliji) omogućile su mu stalan angažman u tom kazalištu 1929–36 (Silberbrandt u Krležinoj drami Gospoda Glembajevi u režiji B. Gavelle). Došavši u sukob s upravom kazališta, napušta Maribor i sezonu 1936–37. provodi u osječkom HNK (Hermann II. u Celjskim grofovima B. Krefta; Đavo u Čovjeku H. von Hofmannsthala; Tajnik suda u Klabundovu Krugu kredom; Izdajnik u Izdaji Novare C. von Arxa; Gregor u Krležinu U logoru). God. 1937–41. u skopskom je kazalištu (Tartuffe u Molièreovu Tartuffeu; Upravitelj škole u Ženama na Niskavuoriju H. Wuolijoki), a od 1941. u Zagrebu. Tu djeluje u dvama kazalištima: u stalnom je angažmanu u zagrebačkom HNK 1941–43 (Petar Krupić u Šenoinu Zlatarovu zlatu; Gospodin s polucilindrom u Senečićevu Spisu broj 516; Vitez Guidotti u Niccodemijevoj Učiteljici; Zekan u Budakovu Ognjištu; Rochaty u Stodolinoj Karijeri; Maksimilijan Moor u Schillerovim Razbojnicima; Joco Bocić u Freudenreichovim Graničarima; Knez dubrovački u Držićevu Piru mladog Derenčina; Don Carlos u Schillerovu Don Carlosu; Bruchsall u Lessingovoj Minni von Barnhelm); 1942–44. glumi i režira u njemačkom amaterskom kazalištu Deutsche Bühne (Georges u Coubierovoj komediji Aimée oder Der gesunde Menschenverstand). God. 1947. odlazi u ljubljansko kazalište (Cornwallski u Shakespeareovu Kralju Learu; Oronte u Molièreovu Mizantropu; Gajev u Čehovljevu Višnjiku) gdje ostaje do umirovljenja 1963. God. 1954–64. redovito nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama. U sezoni 1954/55. igrao je u Millerovim Vješticama iz Salema u Zagrebačkom dramskom kazalištu. Njegove uloge bile su u rasponu od naslovnih do epizodnih no uvijek je, oslanjajući se na mimiku, kretnju, masku i kostim, postizao realističnu karakterizaciju likova. Glumio je na radiju, televiziji i filmu (F. Štiglic: Svijet na Kajžaru, 1952, Dolina mira, 1956; A. Hieng i K. Golik: Kala, 1958; I. Pretnar: Samonikli, 1963; B. Hladnik: Ubij me nježno, 1979). Pisao o glumačkoj maski u skopskom Pozorišnom listu (1939, 6, 7, 9), u kojemu je objavio i kratku autobiografiju (1940, 15), a 1955–78. predaje kazališnu masku na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani.