FUSKO, Paladije

FUSKO, Paladije (Palladius Fuscus, Palladius Niger, Palladius Patavinus), humanist i pisac (Padova, pol. XV. st. — Kopar, 18. X. 1520). Podrijetlom iz ugledne padovanske plemićke obitelji de’ Neri. Na padovanskom Sveučilištu studirao gramatiku, dijalektiku, filozofiju, retoriku i astrologiju te završio studij građanskog i kanonskog prava. Nakon toga studirao u Firenci, Veneciji i Rimu, a i sam je držao predavanja u Padovi, Firenci i Rimu. Po dolasku u Dalmaciju F. je započeo službovati u Šibeniku, gdje je boravio 1475–80. Tu je poučavao gramatiku, retoriku te latinski i grčki jezik, a jedan od učenika bio mu je I. P. Severitan. Iz Šibenika je prešao u Trogir na poziv svoga prijatelja K. Cipika i trogirskih humanista i književnika. Tamo je ostao do 1493. predavajući gramatiku i retoriku. U pol. 1480-ih namjeravao je napustiti Trogir te se radi toga pokušao natjecati za mjesto učitelja u Udinama. Kad nije uspio, svoje je planove vezao uz L. Cipika, koji je tada boravio u papinskoj blizini u Rimu, ali se ni ta Fuskova kombinacija da napusti Trogir nije ostvarila. Za boravka u Trogiru često je putovao u Rim, Padovu, Firencu i Veneciju, gdje se susretao s istaknutim humanistima, prijateljima sa studija i znanstvenicima iz cijelog svijeta, a s nekima se i dopisivao, kao što to potvrđuju pisma Marka Antonija Sabellica. Nakon smrti K. Cipika 1493. napustio je Trogir i preselio se na poziv Donata Civalellija i J. Križana Kršave u Zadar, gdje je prije 25. lipnja preuzeo službu magistra i postao ravnatelj škole (rector scholarum). Održavao je i dalje prijateljske veze s članovima obitelji Cipiko, osobito s Ludovikom, koji je 1504. bio imenovan zadarskim nadbiskupom. Tu je F. obnašao i neke druge službe te se 1511. spominje kao sudac u kaznenim predmetima. Iz Zadra je otišao u Kopar gdje je 15. X. 1516. preuzeo službu gradskog učitelja i predavao grčki i latinski jezik i govorništvo. Za svoga službovanja u dalmatinskim gradovima također se bavio pisanjem, a osobito je u tom pogledu bio plodan njegov boravak u Zadru. Glavno Fuskovo djelo, De situ orae Illyrici, postumno je 1540. objavio njegov učenik Bartolomeo Fonte iz Venecije, što su poslije činili i drugi poput I. Lučića i M. Beliusa. Pišući svoje tipično humanističko geografsko djelo, F. se, osim onoga što je sam vidio, oslanjao na tvrdnje antičkih autora, poglavito Plinija, Strabona i Ptolemeja. O pogreškama i nedostacima njegova djela među prvima je pisao I. Lučić koji mu je zamjerao preveliku ovisnost o uzorima, antičkim autoritetima, tvrdeći da je, preuzimajući njihove navode, ponavljao i njihove zablude i pogreške, te da nije dovoljno poznavao obalu Ilirika, premda »mnogi opisi krajeva, gradova i otoka kod Fuska imaju temelj u njegovu ličnom i dugotrajnijem boravku u Dalmaciji i Istri gdje je službovao« (M. Kurelac). Druga Fuskova djela ostala su u rukopisu kao Commentaria sui temporis, De bello inter Venetos et Turcos (u tri knjige). Priredio je također zbirku izvadaka iz latinskih i grčkih pisaca pod naslovom Collectanea rerum non vulgarium ad imitationem Auli Gellii, a pripisuje mu se i sastavak De insulis libri tres. Zanimajući se za antičku književnost, priredio je izdanje Katulovih pjesama i epigrama pod naslovom Carmina una cum commentariis P(alladii) F(usci) P(atavini). Venetiis, Johannes Tacuinus de Tridino, 1496.