GAGIĆ, Bogdan
traži dalje ...GAGIĆ, Bogdan, skladatelj, pijanist i glazbeni pedagog (Karlovac, 30. VIII. 1931). Učio glasovir u M. Deutschera u Državnoj muzičkoj školi u Karlovcu, potom studirao kompoziciju u M. Kelemena, glasovir u J. Muraija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i diplomirao 1957. Usavršavao se na Accademia musicale Chigiana u Sieni, gdje 1957. i 1960. pohađa ljetne tečajeve u V. Frazzija (kompozicija) te 1960. i 1963. u A. F. Lavagninija (filmska glazba). God. 1965. i 1966. polazi Međunarodne ljetne tečajeve za Novu glazbu u Darmstadtu. Nakon diplome bavio se pretežito scenskom glazbom, pa za Zagrebačko pionirsko kazalište (danas Zagrebačko kazalište mladih) sklada 1958. glazbu za predstavu Heidi (J. Spyri–V. Rabadan) i za balet Djed i repa (koreografija I. Gattin). Iste godine piše glazbu za film Nesporazum A. Babaje. God. 1960–63. je dirigent-korepetitor u Zagrebačkom pionirskom kazalištu, gdje 1962. s Milanom Broš osniva Eksperimentalnu grupu slobodnog plesa radi koreografskog izražavanja novih smjernica u suvremenoj glazbi. Od 1963. ansambl se osamostaljuje pod nazivom Komorni ansambl slobodnog plesa (KASP) i idućih sezona nastupa na Ljubljanskom baletnom biennalu izvodeći i Gagićeve skladbe. God. 1961. poziva ga B. Gavella da sklada glazbu za ispitnu predstavu studenata Akademije za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) Goran, pjesnik slutnje, borbe i pobjede. Otad radi na Akademiji gdje je 1962. suradnik za glazbu u klasi G. Para, 1963. honorarni predavač, od 1964. stalni, od 1968. viši predavač te od 1985. redoviti profesor glazbe. Usporedo je 1962. za Zagrebačko dramsko kazalište (danas Dramsko kazalište »Gavella«) skladao glazbu za djelo V. Kljakovića Bobo, 1964. za HNK za drame Mjera za mjeru (W. Shakespeare) i Vrag i dragi bog (J. P. Sartre) te za Dubrovačke ljetne igre za Dunda Maroja (M. Držić) i Otela (Shakespeare). Na početku karijere koncertirao kao pijanist, pretežito interpret suvremene glazbe. Gostovao u Italiji, Francuskoj, Poljskoj. — U ranoj fazi stvaralaštva pod utjecajem je ekspresionizma, no u Trećoj sonati za glasovir iz 1968. prvi put primjenjuje postupak totalne serijalizacije uz određena odstupanja da bi izbjegao hermetičnost. U Drugom koncertu za glasovir i orkestar iz 1970. prvi put primjenjuje poliserijalizaciju s kojom je dosegao vrhunac u središnjem dijelu Prve simfonije iz 1976, gdje četiri serije vodi u kanonu u pedeset i dvije ritmički različito strukturirane serije. U sljedećim djelima ide ka razređivanju zvuka, posebice u Koncertu za glasovir (za lijevu ruku) i orkestar iz 1980, zatim napušta totalnu organizaciju i nakon kraće faze u kojoj kombinira folklorne citate sa serijalnim postupcima (primjerice u Šestoj sonati za glasovir i Koncertu za violončelo i orkestar), u Sedmoj sonati za glasovir prvi put primjenjuje kontrapunkt zvučnih blokova, gdje seriju zamjenjuje tonski blok kao zasebna cjelina podvrgnuta kontrapunktskoj kombinatorici. Izbor odabrane kontrapunktske igre određuje oblik skladbe. Tu tehniku primjenjuje i u svojoj Drugoj simfoniji. U njegovu skladateljskom opusu težište je na glasovirskim i komornim djelima te na scenskoj glazbi (za više od 30 dramskih djela), glazbi za film, za televizijske i radio drame. Skladbe su mu snimljene na LP ploče: autorska ploča u izdanju Jugotona i skladba L’été de nuit na ploči Muzički biennale Zagreb 1975.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.
GAGIĆ, Bogdan. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/gagic-bogdan>.