GAIBI, Šejh Mustafa

GAIBI, Šejh Mustafa (Gaibija, Gajbija, Šayh Mustafa efendi Ga’ibi), pisac i mistik (?, u pol. XVII. st. — Stara Gradiška, jesen 1697). Na temelju Bašagićeva pisanja obično se navodi da je rodom negdje iz Kliškog sandžaka, odn. iz okolice Splita. Pripadao je nekom derviškom redu u Bosni; prema jednima vjerojatno redu Nakšinbendi, a po drugima je bio posljednji izdanak čudnoga derviškog reda Hamzevija koji je u Carigradu osnovao Hrvat Hamza-baba Orlović. Neko je vrijeme živio i djelovao u Kupresu, budući da se u jednom od svojih pisama potpisao kao »ubogi Gaibi, vođa kupreških hajduka«. Nešto prije 1683. preselio se u Staru Gradišku. Tada je već uživao glas mudra čovjeka i savjetnika, pa je te godine veliki vezir Merzifonli Kara Mustafa-paša poslao izaslanika da dozna što G. misli o njegovu planiranom pohodu na Beč. Kaže se da je G. navijestio turski neuspjeh pod Bečom, a njegovu opomenu turskoj vojsci spominje i narodna pjesma koju je pod naslovom Turski sedmogodišnji rat i Slavonci od 1683. do 1690. objavio L. Ilić Oriovčanin. Nakon poraza pod Bečom veliki vezir je Gaibiju ponovno uputio izaslanika da ga pita gdje će biti nova državna granica na što je on navodno odgovorio: »Sava međa i moja leđa«. Kada je u listopadu 1697. austrijska vojska pod zapovjedništvom kapetana I. Makara stala opsjedati Staru Gradišku, turski vojnici počeli su bježati preko Save i pozvali Gaibija da pođe s njima. Kada je on to odbio pod izgovorom da želi ostati na austrijskoj strani, ubio ga je neki turski vojnik, a tijelo su mu pokopali austrijski vojnici. Poslije mu je podignut nadgrobni spomenik, a na grob su hodočastili muslimani iz okolnih mjesta. Oskudnost izvornih životopisnih podataka i priče koje su se o njemu ispredale činile su ga još tajnovitijim. Stoga ga ni njegovi biografi nisu posve razlikovali od suvremenika. Bašagić ga je brkao s Abdullahom El Bosnevijem, Kapetanović s Hasanom efendijom Kaimijom, a Rakić, na temelju pisanja Mehmeda Sürreyye u njegovu opsežnom biografskom djelu Sicill-i Osmani, izjednačivao s mostarskim Hasanom efendijom Muabirom. Pod imenom Abdullah-baba Gaibi bosanski su derviši čuvali uspomenu na njega. Pripisuje mu se autorstvo više »čudnih i tajanstvenih pisama« sultanu i turskim dostojanstvenicima, u kojima ih je savjetovao ili kritizirao. Sva su ona pisana na čudnovat, mističan i nerazumljiv način, puna aluzija i riječi u prenesenom značenju zbog čega je neka trebalo posebice komentirati. Pripisuju mu se i ilahije (nabožne pjesme) na turskom jeziku. Napisao je brošuru pod naslovom Tarikat-name-i Gaibi o derviškom redu kojem je i sâm pripadao. Iako je obavijen tajnovitošću, za njega se može reći da je bio mislilac, mistik i pjesnik čudnih čeznuća.