GALELLI, Bernardin

GALELLI, Bernardin (Gallelis, Gallelli, Gallelus, Gallus; Bernardio, Bernardinus), generalni vikar biskupije u Krakovu (Zadar, o. 1462 — Krakov, 5. VI. 1517). Sin zadarskog plemića Benedikta, cijenjenoga pravnika. Prvi se put spominje sa starijim bratom Franjom 10. VII. 1478. kada obitelji njihova pokojnog oca i strica Šimuna dijele posjede. Do 1485. završio je školovanje, o čem svjedoči dokument izdan u Zadru 31. I. 1485. u kojem je zabilježen kao svjedok i nazvan »litteratus«. Nije poznato gdje se školovao. Od 1488. ili 1489. bio je u službi princa Fridrika, sina Kazimira IV. Jagelovića, poljskoga kralja. Ne zna se kako je stigao u Poljsku, da li u pratnji nekih poljskih plemića ili je, kako pretpostavlja njegov biograf J. Krzemieniecki, u Rimu susreo izaslanike Kaptola iz Krakova, koji su 1488. tamo došli po papinsku potvrdu izbora princa Fridrika za krakovskog biskupa. Oni su po nalogu poljskoga kralja trebali iz Italije dovesti u Poljsku učenog savjetnika mladom prelatu. G. je ubrzo stekao prinčevu naklonost, bio mu pravnim savjetnikom, tajnikom kancelarije te ga pratio na svim putovanjima. Bio je vrstan pravnik. U razdoblju 1489–1503. uspješno je rješavao brojne pravne i diplomatske probleme. Prve nagrade za svoj trud i sposobnosti stekao je potkraj XV. st. Dana 24. VI. 1499. imenovan je kanonikom Kaptola u Gnieznu, a nakon nekoliko mjeseci i kanonikom Kaptola u Krakovu. To je bila izuzetna čast, jer su stranci u Poljskoj vrlo rijetko stjecali položaje u crkvenoj hijerarhiji. U povodu investitura na te položaje morao je dokazati svoje plemićko podrijetlo. Postupak dokazivanja obavljen je u listopadu 1500. u Zadru i Rabu (njegova majka Jakobela Galzigna bila je rapska plemkinja) te registriran u Krakovu 1501 (tekstove dokumenata o tom postupku objavio G. Praga). Smrt princa Fridrika 1503. nije ugrozila Galellijev položaj u Krakovskoj biskupiji, jer je novi biskup Ivan Konarski bio njegov prijatelj. On ga je 25. VIII. 1509. imenovao generalnim vikarom. Iz toga razdoblja njegova djelovanja sačuvano je desetak svezaka dokumenata u Arhivu Nadbiskupske kurije u Krakovu. Nije ostavio pravnih ni književnih djela, ali njegovi doticaji s poljskim humanističkim krugom potkraj XV. i na poč. XVI. st. svjedoče o živu zanimanju za kulturu i umjetnost. Više je puta zastupao krakovsko Sveučilište u pravnim sporovima, jednom čak i na kraljevskom dvoru. Napisao je latinske stihove za nadgrobnu ploču poljskog humanista Filippa Buonaccorsija (sačuvana do novijeg vremena). Njegov imutak naslijedio je Bernardin, sin brata mu Franje, koji je njegovu ostavštinu sredio do 1520.