GALVANI, Fridrik Antun

GALVANI, Fridrik Antun (Federico Antonio Niccolò), političar, povjesničar i književnik (Šibenik, 6. XII. 1822 — Šibenik, 19. XI. 1890). Podrijetlom iz talijanske trgovačke obitelji koja se doselila u Šibenik. Isprva se školovao u Šibeniku, a zatim u Padovi stekao doktorat prava 1849. Od 1851. do kraja života bilježnik je u Šibeniku. Bio je jedan od najistaknutijih šibenskih autonomaša i šibenski zastupnik u kuriji gradova Dalmatinskog sabora 1861–67. Na saborskoj sjednici 18. IV. 1861. podnio je prijedlog, koji je autonomaška većina prihvatila, da se odbije izbor dalmatinskih izaslanika koji su u Zagrebu trebali pregovarati o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom. Nakon pokretanja zadarskoga Narodnog lista i polemike N. Nodila s N. Tommaseom, G. je u zadarskom autonomaškom glasilu La Voce dalmatica (članak Al sig. r. Sperato Nodilo, 14. VI. 1862) žestoko napadao Narodnu stranku i njezine prvake. God. 1863. član je posebnoga saborskog odbora od 13 članova koji je radio na donošenju Općinskog zakona. U Šibeniku je 1863–72. nekoliko puta bio općinski prisjednik i upravitelj. Kao općinski prisjednik 1868. odupro se zahtjevu nekoliko vijećnika Narodne stranke da se u osnovne škole uvede i hrvatski jezik. Iste godine je na čelu podnositelja zahtjeva Dalmatinskom saboru da se u Šibeniku ustroji sud za grad i okolicu. U vrijeme incidenta s talijanskim mornarima u Šibeniku (tzv. afera Monzambano) 1869. G. je u izvješću vladi u Zadru optužio članove šibenske Narodne stranke za narušavanje reda i mira u gradu. Osnivač je i prvi predsjednik (1886) šibenskoga talijanskog radničkog društva za pomoć (Società Operaria di Mutuo Soccorso) i ravnatelj talijanske čitaonice (Società del Casino). Na talijanskom je jeziku pisao pjesme (posebice prigodnice, sonete i balade), političke članke, drame i studije iz prošlosti Šibenika. Prevodio je s latinskoga i grčkoga, a F. Semi bilježi i njegove pokušaje prevođenja na hrvatski jezik. Surađivao je u svim autonomaškim političkim i kulturnim glasilima: La Dalmazia (1847), La Voce dalmatica (1860, 1862), Annuario dalmatico (1861, 1884) te posmrtno u šibenskom godišnjaku Il Nuovo cronista di Sebenico (Trst 1896, 1897–98). U knjižici Una lezione. Frammenti di cronaca cittadina (Šibenik 1870) s autonomaških političkih motrišta obračunava s narodnjacima u Šibeniku, posebice s glavnim suparnikom A. Šupukom. Glavno je njegovo djelo Il Re d’armi di Sebenico con illustrazioni storiche (sv. 1–2, Venecija 1884), u kojem je obradio i opisao grbovlje grada Šibenika, tamošnjih plemićkih obitelji (ukupno 60), biskupâ (1274–1876), mletačkih kneževa, kapetana i zapovjednika tvrđava te ostalih dalmatinskih plemićkih obitelji koje su imale doticaj sa Šibenikom. Iako je najviše pozornosti posvetio heraldičkoj problematici, ono je važno i zbog iscrpnih genealoških podataka o šibenskim obiteljima i njihovim najzaslužnijim pojedincima. Djelo je imalo zapažene odjeke u dalmatinskoj, talijanskoj i austrijskoj znanstvenoj javnosti, a iscrpnije je prikazano u šibenskom crkvenom glasilu Folium dioecesanum (1886, 2–4). Galvanijevi potomci su se iselili u Italiju, gdje se čuvala rukopisna ostavština u njegove kćeri Lucije Gogola.