GAŠPAROVIĆ, Stanko, operni redatelj, pisac i prevoditelj (Vukovar, 7. X. 1917 — Zagreb, 31. X. 1989). Brat Zlatka, sociologa i bibliotekara. Maturirao je na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom 1936, studij književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1940, a režiju diplomirao na Akademiji za kazališnu umjetnost u klasi B. Gavelle 1953. God. 1941–43. profesor je na V. muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, 1943–45. savjetnik je u Ministarstvu bogoštovlja i nastave, potom mu je pet godina bilo zabranjeno javno djelovanje; 1946–49. zaposlen je u knjižarstvu, 1949–50. profesor je u Splitu. God. 1952. ulazi u ansambl zagrebačke Opere kao asistent, zatim je redatelj, a od 1961. do umirovljenja 1985. šef je opernog arhiva. Isprva se bavio književnom djelatnošću: javio se stihovima u Anđelu čuvaru 1932, povremeno je i dalje pisao poeziju a uoči rata, zajedno s Nadom Kesterčanek, objelodanio je zbirku ljubavnih stihova Zov za daljinama koja nije naišla na znatniji odjek. God. 1940–45. javljao se kao kazališni i glazbeni kritičar u Omladini i Prosvjetnom životu, povremeno je objavljivao novele i crtice no zapaženiji je kao književni kritičar u Hrvatskoj reviji, Novom dobu, Hrvatskom narodu, Spremnosti, Novoj Hrvatskoj, Prosvjetnom životu. Potpisivao se sg. i St. G-ić. Analitički je pratio hrvatsku izvornu i prijevodnu književnost toga razdoblja, pisao o djelima M. Budaka, Z. Remete, V. Kušana, R. Jorgovanića, F. Galovića, Side Košutić, Mare Švel-Gamiršek, Paule Preradović; nekoliko članaka posvetio je ukrajinskoj književnosti, a o T. Ševčenku napisao je oveću, pozitivistički utemeljenu studiju. S ukrajinskoga je preveo Sinove (Zagreb 1943) V. Stefanika, a s francuskoga Maupassantov roman Bel-Ami (Zagreb 1952). Kao operni redatelj debitirao je u Splitu 1953. predstavom Faust C. Gounoda. God. 1954. postavio je Verdijevu Aidu, a 1955. Otella i Rigoletta te Puccinijevu Turandot. Istim predstavama sudjelovao na Splitskom ljetu (1954–55) – zapažena je peristilska postava Aide. Na zagrebačkoj sceni njegove su najuspjelije redateljske postave Werther J. Masseneta (1954); Čarobna frula W. A. Mozarta (1956); Pikova dama P. I. Čajkovskog (1956); Madame Butterfly (1957), Manon Lescaut (1958), La Bohème (1971) G. Puccinija; Traviata (1958), Trubadur (1974) G. Verdija; Knez Igor A. P. Borodina (1971); Ero s onoga svijeta J. Gotovca (1977); Samson i Dalila C. Saint-Saënsa (1980). Preveo je operna libreta: Evgenij Onjegin P. I. Čajkovskog; Slavuj I. Stravinskog; Vjenčanje u samostanu, Rat i mir, Zaljubljen u tri naranče S. S. Prokofjeva; Trubadur G. Verdija; Katarina Izmajlova D. D. Šostakoviča.
DJELA: Zov za daljinama (suautorica N. Kesterčanek). Zagreb 1940. — Taras Ševčenko (1814–1861). Najveći pjesnik i prozaik Ukrajine. Zagreb 1942.
LIT.: S. Alić: Dvije knjige pjesama. Hrvatska revija, 13(1940) 8, str. 441–442. — I. Kozarčanin: Nove lirske zbirke. Hrvatski dnevnik, 5(1940) 1671, str. 11. — I. Maixner: Nada Kesterčanek–Stanko Gašparović, Zov za daljinama. Hrvatski ženski list, 2(1940) 10, str. 13–14. — S. Gašparović:. Taras Ševčenko (1814–1861) najveći pjesnik Ukrajine. Hrvatska smotra, 10(1942) 10, str. 579–589. — A. Ivachnjuk: Zar je to prievod. Ibid., 12(1944) 1/2, str. 84–86; 6/10, str. 355–358. — S. Lasić: Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, 3. Zagreb 1989. — Umro Stanko Gašparović. Vjesnik, 49(1989) 7. XI, str. 11.
Željka Čavka (1998)
