GATTIN, Nenad

GATTIN, Nenad, umjetnički fotograf (Trogir, 10. VIII. 1930 — Zagreb, 19. IV. 1988). Apsolvirao studij povijesti umjetnosti 1957. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je djelovao kao samostalan umjetnik. Fotografijom se bavio od 1954. U suradnji s povjesničarima umjetnosti fotografski je tumačio i istraživao umjetničku baštinu, poglavito njezine plastičke vrijednosti, te opremio monografije Francesco Robba (Zagreb 1961, tekst Vera Horvat-Pintarić), Istarske freske (Zagreb 1963, tekst B. Fučić), Juraj Dalmatinac (Zagreb 1963, tekst C. Fisković; Zagreb 1982, tekst C. Fisković i predgovor N. Gattin), Radovan (Zagreb 1965, tekst C. Fisković), Beram (Beograd 1965, tekst R. Ivančević), Dalmatinske freske (Zagreb 1967, tekst C. Fisković), Gotsko kiparstvo (Ljubljana 1967, tekst E. Cevc), Trogir (Zagreb 1967, tekst I. Delalle i dr.), Dioklecijanova palača (Zagreb, 1968, tekst J. i T. Marasović), Dubrovačko slikarstvo XV–XVI stoljeća (Zagreb 1968, tekst K. Prijatelj), Kršinić (Zagreb 1968, tekst P. Šegedin), Plečnik (Ljubljana 1968, tekst F. Stelè) Baročna arhitektura (Ljubljana 1969, tekst N. Šumi), Richter (Zagreb 1970, tekst Vera Horvat-Pintarić), Ivo Lozica (Split 1976, tekst C. Fisković), Dubrovnik (Zagreb 1977, tekst Z. Berković), Kosta Angeli Radovani (Zagreb 1981, tekst V. Maleković), Josip Diminić (Rijeka 1982, tekst V. Bužančić), Starohrvatska sakralna arhitektura (Zagreb 1982, tekst M. Pejaković i predgovor N. Gattin), Ivan Meštrović (Zagreb 1987, tekst B. Gagro), Ante Jakić (Zagreb 1988, tekst M. Pejaković), Zagrebačka katedrala (Zagreb 1988, tekstovi Ane Deanović i Željke Čorak), Splitska katedrala (Split 1991, tekst K. Prijatelj) i dr. Njegovim su fotografijama ilustrirani brojni kalendari, katalozi, domaći i strani periodici, a znatan je i fotografski prinos u opremi muzeja (Arheološki muzej u Zadru, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu). Izlagao je samostalno u Zagrebu (1960–61; 1969, retrospektivna izložba; 1971, 1975–79, 1982, 1984–85), Ljubljani (1968, s N. Vranićem), Splitu (1975, 1980), Odesi (1980), Riminiju (1982), Veroni (1983, s M. Pejakovićem) te skupno na Zagrebačkom salonu (nagrada 1970), izložbama ULUPUH i dr., a posmrtne su mu izložbe priređene u okviru 24. zagrebačkog salona (1989) i 14. međunarodnog trijenala fotografije u Zadru (1992). Istančanim osjećajem za prostor, svjetlo i sjenu te za ambijentalnu vrijednost u odnosu građevine i krajolika prenio je u fotografski medij ljepotu naše likovne baštine te otkrio njezine osobitosti i vrijednosti. Stvorio je prvorazrednu fototeku hrvatske likovne umjetnosti i istodobno ostvario samosvojna likovna djela. Dobio je godišnju nagradu »Vladimir Nazor« 1978.