GAVRILOVIĆ, Aleksandar

GAVRILOVIĆ, Aleksandar (Aca), dramski glumac i redatelj (Pančevo, 15. VIII. 1880 — Osijek, 22. VII. 1944). Po završenoj gimnaziji posvetio se kazalištu i već 1898. nastupao kao putujući glumac. Prelazio je iz jedne putujuće družine u drugu igrajući po Srbiji, BiH i Hrvatskoj, a 1903. osniva i vlastitu grupu, koju su austrijske vlasti ubrzo zabranile. Na poziv N. Andrića 1907. prelazi u Osijek te postaje stalnim članom i redateljem osječkog HNK sve do konca života, s kraćim prekidom 1918. za boravka u Americi, Francuskoj i Italiji. God. 1934. i 1937. obavljao je dužnost intendanta osječkog HNK, a od 1936–40. bio i ravnateljem Drame. Povremeno je gostovao u zagrebačkom HNK (F. Molnár, Đavo, 1911; J. Brestl, Dover-Calais, 1928), beogradskom Narodnom pozorištu (A. Savoir, Osma žena; J. W. Goethe, Egmont; U. Falena, Posljednji lord; H. Bernstein, Kradljivac, 1925–1927), splitskom HNK (B. Nušić, Pokojnik, 1941). Tijekom dugoga kazališnog rada odigrao je više od stotine uloga najrazličitijih značajeva, od tragičnih junaka do karakternoga komika. Nastupao je u klasičnim djelima, u dramama i stranih autora te u suvremenom repertoaru. U potpunosti se razvio na osječkoj sceni, izrastavši u prvaka Drame. Bio je Shakespeareov Hamlet, Macbeth, Kralj Lear, Otelo u istoimenim tragedijama, potom Antonije (Antonije i Kleopatra), Romeo (Romeo i Julija), Molièreov George Dandin u istoimenoj komediji, Sofoklov Kreont u Antigoni i Kralj Edip u istoimenoj tragediji, Karl Moor (F. Schiller, Razbojnici), Raskoljnikov (F. M. Dostojevski, Zločin i kazna), Cyrano de Bergerac u istoimenom djelu E. Rostanda, Mercadet u istoimenoj komediji H. de Balzaca, Hljestakov (N. V. Gogolj, Revizor), Nikita (L. N. Tolstoj, Vlast tmine), Graditelj Solness u istoimenoj drami H. Ibsena. U domaćem repertoaru istaknuo se kao Ignjat Glembay (M. Krleža, Gospoda Glembajevi), Orsat i Lukša (I. Vojnović, Dubrovačka trilogija) te glavnim ulogama u djelima M. Ogrizovića (Vučina, Hasanaginica), J. Kosora (Požar strasti), M. Budaka (Ognjište), G. Senečića (Spis br. 516), M. Bogovića (Matija Gubec). Vrhunac glumačkog umijeća postignuo je u realističkim dramama, posebice onima iz narodnog života, P. Petrovića Pecije i J. Ivakića. Osebujne uloge ostvario je i u galeriji Nušićevih likova. Kao uspješan redatelj osobitu je pozornost posvećivao glumcu, videći u njemu glavnog čimbenika scenskog zbivanja te usmjerujući ga prema realističnom načinu glume. Na pozornicu je postavio mnogobrojna djela: M. Ogrizović, Vučina, Hasanaginica; N. V. Gogolj, Revizor, Ženidba; F. Molnár, Đavo; S. Miletić, Tomislav; K. Schönherr Žena vrag; R. Bracco, Savršena ljubav; L. N. Tolstoj, Vlast tmine; W. Shakespeare, Kralj Lear, Macbeth; A. Bisson, Neznanka; E. Rostand, Cyrano de Bergerac; J. Freudenreich, Graničari; M. Begović, Božji čovjek; L. Verneuil, Rođaka iz Varšave; V. V. Škvarkin, Tuđe dijete; G. Senečić, A. G. M.; Molière, Umišljeni bolesnik; M. Bogović, Matija Gubec; G. Hauptmann, Pred zalazak sunca; A. Strindberg, Ples mrtvaca; Ivakićeva, Petrovićeva i Nušićeva djela; preradio je Kumičićevu dramu Rastanak Zrinjskih s domovinom te dramatizirao Sremčev roman Pop Ćira i pop Spira. Kazališni kritičari suglasili su se u ocjeni da je G. svoju glumačku nadarenost i veliko kazališno iskustvo uspješno ugradio u temelje osječkoga kazališnog života između dvaju ratova.