GEORGIJEVIĆ, Krešimir

GEORGIJEVIĆ, Krešimir, književni povjesničar i prevoditelj (Nova Gradiška, 5. I. 1907 — Beograd, 14. X. 1975). Realnu gimnaziju završio u Srijemskoj Mitrovici 1925. a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao jugoslavenske književnosti i hrvatski jezik 1929. Studirao je u Varšavi poljski jezik i književnost 1930/31. te na Karlovu sveučilištu u Pragu 1933–34. češki i slovački jezik. Doktorirao 1934. u Pragu tezom Adam Mickiewicz i srpskohrvatska narodna pjesma. U Parizu je 1936/37. studirao metodologiju književne povijesti. Kao srednjoškolski profesor službovao je u Srijemskoj Mitrovici (1930–33), Novom Sadu (1933–41), Šapcu (1941–42). Na Filozofskom fakultetu u Beogradu bio je 1937–41. privatni docent i 1946–51. docent za poljski i češki jezik te književnost, 1951–56. izvanredni a do umirovljenja 1959. redoviti profesor za hrvatsku književnost. Potom je nastavio znanstvenu djelatnost kao redaktor Češko-srpskohrvatskog i Poljsko-srpsko-hrvatskog rečnika u SANU (1954–68) te kao suradnik Rečnika srpskohrvatskog književnog jezika MS i MH (1965–70). Književno-povijesnim i kritičarskim radom počeo se baviti 1924, proučavajući povijest starije i novije hrvatske književnosti, pišući polonističke, bohemističke te komparativne slavističke studije. Radove je objavljivao u publikacijama Omladina (Zagreb 1923–24), Venac (Beograd 1924–35), Vijenac (1926–28), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1927–28, 1934, 1937, 1946–52, 1955–58), Srpski književni glasnik (Beograd 1931–40), Hrvatska revija (1932–33, 1939), Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva (Beograd 1929–36), Čehoslovačko-jugoslavenska revija (Prag 1934, 1937–38), Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd 1934, 1936–37, 1954–55, 1957–58), Zbornik Matice srpske za književnost i jezik (Novi Sad 1953–56, 1963–67), Pitanja književnosti i jezika (1956–58), Mostovi (Beograd 1974). Potpisivao se K. G., Kr. G., D-r K. G., K. Georg., K. Grg., G. Između dva rata priredio je nekoliko knjiga i antologija: Savremeni poljski pripovedači (Beograd 1935), Čapekova knjiga (Beograd 1939), Antologija savremenih hrvatskih pripovedača (Beograd 1940). U zrelijoj dobi intenzivnije se posvetio studiju starijeg razdoblja hrvatske književnosti i objavio nekoliko znatnijih radova: Lik Jurja Habdelića poslije trista godina (Ivšićev zbornik, Zagreb 1963), Antun Kanižlić te Matija Antun Reljković (Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, 1967, 2). Također je pisao o hrvatskom i srpskom romantizmu, o ruskom i francuskom utjecaju na srpski realizam. Prevodio je s češkoga (K. Čapek, J. Neruda), slovačkoga (P. Jilemnický) i poljskoga (B. Prus). Najopsežnije njegovo djelo jest Hrvatska književnost od kraja XVI do XVIII stoljeća, kojoj su značajke pregledno iznošenje građe, analitičnost te sustavna pozitivistička metoda.