GEORGIJEVIĆ, Mojsije

GEORGIJEVIĆ, Mojsije (Georgiević, Gjorgjević, Đorđević, Đorđijević; Moco, Mojo, Mojsej, Mojsija), političar (Osijek, 19. III. 1823 — Beč, 25. X. 1854). Gimnaziju završio u Kecskemétu, filozofiju i pravo u Szegedu, a odvjetnički ispit položio u Požunu. Radio je kao odvjetnik u Osijeku, a spominje se i da je bio u službi Miloša i Mihajla Obrenovića te da je kao svjedok saslušan u Miloševoj zagrebačkoj aferi 1848 (J. Horvath i J. Ravlić). Kao gimnazijalac prihvaća ideju ilirizma i pod snažnim je utjecajem Lj. Gaja. Bez uspjeha je, a po uzoru na Gajeve Novine i Danicu, pokušao 1845. pokrenuti Južnoslavenske novine s književnim prilogom. Napuštajući poslije ilirsku ideju, prihvaća srpsku nacionalnu misao, približuje se V. Stefanoviću Karadžiću i prijateljuje s njim do kraja života. Glavni period Georgijevićeva djelovanja jesu godine 1848–49. kada kao istaknuti osječki Srbin narodnjak pristaje uz bana Jelačića. Član je Odbora glede narodnih želja, koji 7. IV. 1848. objavljuje osječka »zahtijevanja naroda« (dokument pod nazivom Dělo), i kao »odborski perovođa« jedan od potpisnika tog dokumenta. Na skupštinama u Osijeku u travnju i svibnju 1848. poziva na odanost Jelačiću. Sudjeluje i u pokretu vojvođanskih Srba: u ožujku na konferenciji u Novom Sadu te na Svibanjskoj skupštini u Sremskim Karlovcima, gdje je izabran u Glavni narodni odbor. Kao zastupnik »dolnjog Varoša osječkoga« sudjeluje u radu Hrvatskog sabora (od 5. VI. 1848), gdje zastupa savez Trojednice i Vojvodine, odnosno »neraskidivi savez s braćom Hrvatima na temelju savršene jednakosti«, a ujedinjenje proteže i na Bošnjake, Hercegovce i sve južne Slavene. Za ukidanje je kmetstva uz odštetu, a kao saborski bilježnik potpisuje poziv »bratji dalmatinskoj« na sjedinjenje s Hrvatskom. Pristaje da se Jelačiću podijele diktatorske ovlasti u pogledu odnosa s Mađarima, no traži da Sabor zadrži isključivo pravo imenovanja vlade, a na izvanrednoj pak saborskoj sjednici 21. VI, povodom glasina da je ban tobože lišen slobode u Innsbrucku, izabran je u »vladajući odbor« s diktatorskim ovlastima. U saborskom odboru koji je raspravljao o pitanju budućeg odnosa Hrvatske prema Ugarskoj i Austriji zalagao se za ravnopravan odnos Hrvata spram Mađara i Nijemaca. Kao predstavnik Virovitičke županije s Jelačićem i drugim saborskim delegatima boravi u Innsbrucku (12–28. VI), gdje uzalud pokušavaju caru izložiti svoje gledište o državnopravnim odnosima. Uz J. Žuvića, I. Kukuljevića Sakcinskog i Lj. Vukotinovića, član je saborskog izaslanstva (izabrano 9. VI) koje je u austrijskom parlamentu imalo zastupati saborsko stajalište o državnopravnom položaju Hrvatske u reformiranoj Monarhiji. Kako su njihova nastojanja za boravka u Beču (17. VII. — 1. VIII) bila bez uspjeha, izaslanstvo je tekst Manifesta naroda hrvatsko-slavonskoga, uz neke izmjene, tiskalo u 10 000 primjeraka kao letak upućen narodima Austrije (Die Kroaten und Slawonier an die Voelker Oesterreichs). Po povratku iz Beča G. u kolovozu postaje članom uredničkog odbora novopokrenutog lista Slavenski jug. Istodobno sudjeluje u političkoj borbi protiv mađarona koji su bili vrlo utjecajni u Virovitičkoj županiji, posebice u Osijeku, u čije je gradsko poglavarstvo u kolovozu izabran kao zastupnik. Izvješćuje bana Jelačića (22. i 25. VIII. te 8. IX) o političkoj situaciji u Slavoniji, živo opisujući prilike u Osijeku i svoj udio u njima (pisma objavio F. Šišić). Na županijskoj skupštini u Virovitici 5. IX, kada je izmijenjena županijska uprava na štetu mađaronskog činovništva, G. je izabran za velikog bilježnika Virovitičke županije i tu službu obavlja do 1850. Nakon uspostave mađarske vlasti u Osijeku (22. X) bježi iz grada s ostalim narodnjačkim prvacima. Za opće dezorganizacije vlasti u županiji imenovan je 28. X. banskim povjerenikom. Do veljače 1849. bio je glavni posrednik između županije i Banskog vijeća u Zagrebu: pokušava srediti gospodarske prilike u županiji, brine se o ishrani i naoružanju vojske, obilazi kotareve nastojeći povratiti ugled i priznanje banskoj vladi. U studenom 1848. postaje članom Ravnajućeg odbora društva Slavenska Lipa na Slavenskom Jugu. Dragovoljno sudjeluje u napadu na Osijek 29/30. I. 1849. Budući da su odnosi u županiji rezultirali ograničenjem povjereničkih ovlasti, u veljači 1849. podnio je ostavku. Na poziv patrijarha J. Rajačića (siječanj 1849) sudjelovao je u radu komisije za izradu ustava Vojvodine, čiji nacrt iz Velikog Bečkereka (danas Jagodina) nosi i njegov potpis. Neposredno nakon proglašenja Oktroiranog ustava u ožujku 1849. Rajačić ga kao poslanika »praviteljstva Vojvodine Srbije« upućuje Jelačiću u Peštu, kako bi ban posredovao u vladara zbog nejasnoća u Ustavu glede budućnosti Vojvodine. Tom prigodom G. je u travnju 1849. svoje mišljenje o Ustavu i načinu sjedinjenja Hrvatske i Vojvodine formulirao kao kratak memorandum O oktroiranom ustavu. O Vojvodovini Srbiji. O ustrojenju vlade u Trojednoj kraljevini (objavio S. Gavrilović). Od travnja 1851. privremeni je podžupan u Požegi. Na vlastiti je zahtjev 1853. upućen u Graz da bi bolje upoznao ondašnju upravu, a 1854. postaje tajnikom Hrvatsko-slavonskog namjesništva u Beču. Bavio se i zadružnom problematikom, posebice 1852. na Jelačićevu inicijativu da pravnici i političari, poglavito slavonski, izrade nacrte zadružnih zakona. Zalaganje za postupno ukidanje zadruga vidljivo je iz njegova Spisa o zadrugama (HDA, fond Banska vlada). — Uz rane književne pokušaje u Bačkoj vili (Novi Sad 1842), gdje je objavio nekoliko domoljubnih pjesama, potkraj života bavio se prevođenjem. Surađivao je u Slavenskom jugu (1848–49) i Narodnim novinama (1849). Bio je jedan od najrevnijih raspačivača Karadžićevih knjiga, pomagao mu u skupljanju ili tumačenju riječi za Srpski rječnik (1852) i pratio ga na njegovim putovanjima. Dopisivao se i s J. J. Strossmayerom koji ga je držao naobraženim i sposobnim, a historiografija je (F. Šišić, J. Šidak, F. Potrebica) pozitivnom ocijenila njegovu ulogu najistaknutijega osječkog Srbina narodnjaka u revolucionarnim zbivanjima 1848–49.