GERBIČ, Fran (Gerbić, Grbić; Franjo), skladatelj, dirigent, pjevač, tenor i glazbeni pedagog (Cerknica, 5. X. 1840 — Ljubljana, 29. III. 1917). Polazio učiteljsku školu u Ljubljani gdje je glazbu učio u K. Mašeka. God. 1865–67. studirao pjevanje i kompoziciju na Konzervatoriju u Pragu, potom bio solist u praškom Narodnom kazalištu, 1869–78. u Zagrebačkom kazalištu, 1880/81. u Operi u Ulmu, 1881/82. u Operi u Lavovu i od 1882. profesor pjevanja na lavovskom Konzervatoriju. God. 1886. vraća se u Ljubljanu gdje je vodio školu Glazbene matice, zbor Narodne čitaonice, ravnao opernim i operetnim predstavama Dramatičnog društva, pokrenuo prvi slovenski svjetovni glazbeni časopis Glasbena zora (1899–1900). Skladao je gotovo 600 djela: opere Kres (1896) i Nabor (1913), kantate, solo-popijevke (ciklus Milotinke), zborove, simfoniju (Lovska simfonija, 1915), crkvene skladbe, čime se svrstao među vodeće skladatelje slovenskoga glazbenog romantizma. U Zagreb je došao na nagovor A. Šenoe i T. Smičiklasa i prvi put nastupio 1869. kao Timoleon u Zajčevoj opereti U Meku. Dana 2. X. 1870. jedan je od protagonista početka djelovanja prve stalne Opere Zagrebačkoga kazališta nastupivši u ulozi Miloja na praizvedbi Zajčeva Mislava. Na hrvatskom je jeziku (prema Šenoi) ostvario više od 40 uloga, dvadesetak u operi. Bio je prvi hrvatski tumač glavnih tenorskih uloga u gotovo svim operama izvođenim za njegova devetogodišnjega zagrebačkog angažmana, među kojima su značajne Vukmir i Juranić na praizvedbama Zajčeva Bana Legeta (1872) i Nikole Šubića Zrinjskog (1876), Ljudevit na praizvedbi Sejslava ljutog (G. Eisenhuth, 1878), zatim Vukosav (V. Lisinski, Ljubav i zloba), Manrico, Ernani, Vojvoda od Mantove i Riccardo (G. Verdi, Trubadur, Ernani, Rigoletto i Krabuljni ples), Pollione (V. Bellini, Norma), Gennaro i Fernando (G. Donizetti, Lucrezia Borgia i Favoritkinja), Don Ottavio (W. A. Mozart, Don Giovanni), Lyonel i Stradella (F. von Flotow, Marta i Alessandro Stradella), Max (C. Weber, Strijelac vilenjak), Toma (M. W. Balfe, Ciganka), Faust (C. Gounod, Faust), Masaniello (F. Auber, Nijema iz Porticija) te Robert i Raoul (G. Meyerbeer, Robert Đavo i Hugenoti). G. je uglazbio Šenoinu pjesmu Zagreb. Napisao je priručnik Metodika pevskega pouka (Ljubljana 1912) te odgojio naraštaje pjevača i pjevačica, među kojima Irmu Polak, Julija Betetta i J. Kašmana. Bio je cijenjen kao pjevač čista, zvonka glasa, uglađene vokalne tehnike, jasnoće izgovora, umjetnički dotjeranih kreacija.
LIT.: F. K. Kuhač (K): Naša opera. Vienac, 3(1871) 41, str. 657–660. — -y- (Armin Šrabec?): G. Franjo Grbić. Ibid., 19, str. 304. — F. K. Kuhač (F. Š. K.): Narodno kazalište. Ibid., 7(1875) 42, str. 682–684; 51, str. 839–840. — A. Šenoa: Narodno kazalište. Ibid., 10(1878) 21, str. 343. — M. Gerbič: Josip Kašman in Fran Gerbič. Jutro (Ljubljana), 6(1925) 58, str. 14. — N. Faller: Moji dojmovi prigodom premiere Zrinskoga. Hrvatska pozornica, 1(1926–27) 10, str. 3–7, 11. — S. Batušić: Fran Gerbič v Zagrebu. Dokumenti Slovenskega gledališkega muzeja (Ljubljana), 6(1970) 16, str. 107–122. — H. Pettan: Hrvatska opera. Ivan Zajc, 2. Zagreb 1983.
Marija Barbieri (1998)
