GJALSKI, Ksaver Šandor

GJALSKI, Ksaver Šandor, književnik (Gredice kraj Zaboka, 26. X. 1854 — Gredice, 6. II. 1935). Pravim imenom Ljubomil Tito Josip Franjo Babić. Potomak obitelji Babić kojoj je Karlo VI. Habsburgovac dodijelio plemstvo 1716. Otac Tito Babić, vlastelin i odvjetnik, notarius jurator Banskoga stola u Zagrebu, kotarski sudac u Začretju, prisjednik i predsjednik Sudbenoga stola u Varaždinu, podžupan i upravitelj Varaždinske županije, narodni zastupnik u Hrvatskom saboru i poslanik u Ugarsko-hrvatskom saboru, od mladosti pristaša hrvatskoga narodnog preporoda. Majka Helena, kći vlastelina i odvjetnika Franje Ksavera Šandora Gjalskoga (de Gyala), po kojemu je 1884. i uzeo književno ime; po majci u srodstvu s pjesnikom A. Mihanovićem. Osnovnu je naobrazbu stekao privatnom podukom, uz pohađanje pučke škole u Varaždinu u statusu neredovitoga učenika. Gimnaziju je redovito polazio u Varaždinu (1863–71), pravo je studirao u Zagrebu (1871–73) i Beču (1874–76), državni ispit položio 1878. Isprva je pristav u upravnoj službi u Koprivnici, od 1879. u Osijeku, 1880. premješten je u Viroviticu, gdje upoznaje buduću suprugu Vilmu Gönner, učiteljicu u tamošnjoj Pučkoj djevojačkoj školi. God. 1886. službuje u Pakracu i Sisku, 1887. na Sušaku, a 1891–98. radi u Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu, gdje je umirovljen zbog neslaganja s Khuenovim režimom i odakle se povlači na svoje imanje u Gredicama. Njegove političke nazore obilježava višestruka mijena, uvelike podudarna s dominantnim ideološkim strujanjima u hrvatskoj politici posljednjih desetljeća XIX. i prvih XX. st. U ranoj je mladosti oduševljeni pravaš, zatim pristaje uz ideje Šenoina i Strossmayerova slavenofilstva i prihvaća projekt unitarnoga jugoslavenstva, te najposlije – razočaran političkim prilikama u novostvorenoj Jugoslaviji – završava političku karijeru kao federalist. Javnu političku djelatnost započinje 1906, kada je na listi Hrvatsko-srpske koalicije izabran za narodnoga zastupnika u Hrvatski sabor. Član je i predsjednik zastupništva Hrvatskoga sabora u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru u Budimpešti, veliki župan Zagrebačke županije i grada Karlovca (1917–19), a 1919–20. član je Privremenoga narodnog predstavništva novostvorene jugoslavenske države u Beogradu. Drugi je put umirovljen 1919. kao veliki župan te od 1920. živi na imanju u Gredicama. Dvaput je obnašao dužnost predsjednika Društva hrvatskih književnika (1909–18, 1926), od 1903. počasni je član JAZU, a od 1905. dopisni član SANU. Iako se s književnopovijesnoga stajališta Gj. nedvojbeno može smatrati realistom, njegovo književno stvaranje obilježava i niz tendencija koje sežu od kasnoga romantizma do modernizma. U usporedbi s istaknutim predstavnicima hrvatskoga realizma, Gj. je u svojim pripovijestima i romanima obuhvatio najveći tematski raspon. Iznimno otvoren različitim književnim i političkim strujanjima, prema nekim proučavateljima pomalo pomodan i nekritičan, prošao je nekoliko stvaralačkih faza i – u vrijeme intenzivne političke djelatnosti (1906–20) – dugu književnu stanku, koju je 1915. nakratko prekinuo novelom Ljubav lajtnanta Milića. Bio je poklonikom književnoga stvaranja A. Šenoe, G. Flauberta i, posebice, I. S. Turgenjeva, dijelio je filozofske nazore A. Schopenhauera, a nisu ga mimoišli ni modernistički poticaji te fantastične, metafizičke i okultne teme. Književnost je, duboko na Šenoinu tragu, smatrao poučnim i odgojnim sredstvom, medijem koji mora prikazivati cjelokupan život naroda radi postizanja općih narodnih ciljeva. Književnost je za nj, prema programatskim smjernicama u članku Naša književnost (Savremenik, 1913), lijepa i istinita samo onda »kada je životu vjerna, kada traži i ište svoje pobude u životu, što je okružuje«. Gj. je, sudeći prema načinu strukturiranja narativnih tekstova, vještiji u kraćem pripovjednom obliku, pa ga književni povjesničari često smatraju novelistom po vokaciji. Sklonost prema novelističkom načinu pripovijedanja očevidna je u njegovim romanima, koji strukturno dijele značajke novelističkih kompozicija. Uglavnom se sastoje od nekoliko slika iz života glavnoga lika koje su prožete opisima krajolika i prikazom raspoloženja, lirskim razmišljanjima i ladanjskim razgovorima, sjećanjima i uspomenama. Upravo takvim načinom strukturiranja pripovjedne cjeline Gj. čini odmak od realističke matrice, pa njegov pripovjedački postupak – zapostavljanjem događajnosti i čvrstoga zapleta te postavljanjem lika, njegovih osjećaja i razmišljanja u prvi plan – znači pomak prema modernom psihologiziranju i izravno prethodi stvaranju hrvatskih modernista. Gj. se u književnosti javio relativno kasno. Iako je počeo pisati još za studija, prve je književne tekstove, novele Illustrissimus Battorych i Maričon, objavio kao tridesetogodišnjak u Viencu 1884. i tako u turgenjevljevskoj maniri (liričnost, sentimentalnost, nostalgija) – koja će biti jedan od ključnih uzroka različitosti tj. mekoće njegova realističkoga diskursa – započeo kroniku zagorske plemenitaške sredine, obuhvativši je zbirkom Pod starimi krovovi (1886). Utjecaj Turgenjeva očevidan je u tematskom odabiru i pripovjednim postupcima u romanima U novom dvoru (Vienac, 1885) i Na rođenoj grudi (1890), a zanimljiv tematski pomak uočuje se u političkom romanu U noći (Vienac, 1886), jednom od najboljih hrvatskih romana XIX. st., koji je i Prva hrvatska štedionica nagradila 1886. kao najbolju hrvatsku pripovijest. Središnji su motivi vezani uz pokvarenost u hrvatskom društvu i bezidejnu mladež koja je uvučena u političke igre i iskorištena za tuđe interese. Roman je obračun Gjalskoga s vlastitim mladenačkim pravaškim uvjerenjima, svojevrsna književna kritika pravaškoga političkog programa i otvoreno zauzimanje za Strossmayerova načela kulture, znanja i prosvjete. Osim što je omekšao čvrstu relističku proznu strukturu, donio je novine i u odabiru likova, učinivši važan korak prema intelektualizaciji hrvatskoga romana. Tako u romanima Janko Borislavić i Radmilović (Vienac, 1887, 1894) prikazuje, među prvima u hrvatskoj književnosti, duhovne nemire hrvatskih intelektualaca, njihove dvojbe i tragičan svršetak, motiviran ne samo osobnim pitanjima nego i društvenom sredinom. U prvom, kojim začinje mistično-filozofsku tematiku pod utjecajem Schopenhauerove filozofije, gradi priču oko faustovskoga problema hrvatskoga »suvišnog čovjeka«, a u drugom preko glavnoga lika, nadarena književnika koji je neshvaćen u domaćim provincijskim kulturnim prilikama, zahvaća onodobno hrvatsko društvo. Posebice zanimljiv dio njegova opusa jesu novele u kojima također odustaje od realističke matrice i okreće se psihološkim, odnosno parapsihološkim, mističnim i okultnim temama (San doktora Mišića, Kobne slutnje, Notturno, Mors, Ljubav lajtnanta Milića). Gj. je, uglavnom u šenoinskoj maniri, napisao i tri povijesna romana: Osvit (1892) – u kojem pripovijeda o narodnom preporodu i buđenju hrvatske nacionalne svijesti, Za materinsku riječ (1906) – posvećen događajima iz 1848 – i Dolazak Hrvata (1924), u kojemu obrađuje događaje od doseljenja do pokrštavanja. U posljednjem se književnom pokušaju, romanu Pronevjereni ideali (Hrvat, 1925; Zagreb 1994), razračunao s jugoslavenstvom, jednom od svojih političkih zabluda. Napisao je više književnih članaka i portreta (o Mihanoviću, o postanku pjesme Još Horvatska nij propala, o I. Trnskom, M. Begoviću, M. Šrepelu, J. Čedomilu, A. G. Matošu), likovnih prikaza (V. Bukovac, N. Mašić, predgovor Hrvatskom salonu 1898), filoloških ogleda (o hrvatskoj kajkavštini, Contra philologiam militantem), povijesnih i političkih članaka (o dolasku Hrvata i njihovu ulasku u povijest, o E. Kvaterniku, Strossmayeru, F. Račkom). S M. Dežmanom uređivao je Vienac 1903. Sastavio je i dva autobiografska teksta: Za moj životopis (1898) i Rukovet autobiografskih zapisaka (1923, u knjizi Ljubav lajtnanta Milića). Zanimao se i prirodnim znanostima, posebice Darwinovim naukom. Surađivao je u listovima i publikacijama Vienac (1884–87, 1889–1900, 1902–03, 1923–25), Stražilovo (1887), Nada (1896, 1898), Obzor (1896, 1898, 1900–04, 1909–11, 1921, 1924, 1926, 1928, 1931), Hrvatski salon (1906, 1913, 1915, 1926, 1929), Savremenik (1906, 1913, 1915, 1926, 1927, 1929), Hrvatsko pravo (1927), Književnik (1928–29), Hrvatska revija (1930, 1935). U recepcijskom je smislu Gj. jedan od najvitalnijih hrvatskih pisaca. Tematski raznovrstan, zadovoljavao je različne idejne, političke i književne ukuse i interese, pa su ga prihvaćali različiti čitateljski slojevi, a njegov književni utjecaj seže sve do naraštaja hrvatskih fantastičara 1970-ih. Književni se povjesničari uglavnom slažu u ocjeni da je Gj. umjetnički najdorečeniji u pripovijestima iz zagorskoga plemenitaškog života te ističu kako je njegovo djelo društvena sinteza i književna kronika jednoga složenog razdoblja hrvatske povijesti. Djela su mu prevedena na bugarski, češki, engleski, francuski, makedonski, njemački, poljski, ruski, slovački, slovenski, švedski i talijanski jezik. Prema njegovoj je pripovijesti Maričon skladatelj S. Albini napisao 1901. istoimenu operu, dok je 1974. B. Ivanda prema fantastičnoj pripovijesti Nocturno snimio istoimeni TV film, koji je 1983. prenijet na 35mm vrpcu i naslovljen Noć poslije smrti.