GLAMOČANI

GLAMOČANI (Dlamociani, Dlamočani, Dlamozanino, Glamechani, Glamoçani, Glamozani, de Lamozanino, Slamozani), hrvatsko rodovsko plemstvo (XII–XV. st). Nikada nisu pripadali ustanovi plemstva dvanaest hrvatskih plemena (nobiles duodecim generationum regni Croatiae). Djedinu su – prema M. Baradi – imali, po svemu sudeći, u Tinju. U izvorima se navodi da su u drugoj pol. XII. st. imali zemljišne posjede u Mokranima (Mocrani), koje je T. Smičiklas smještao kraj Knina, S. Antoljak tvrdio da su se nalazili u okolici Zadra, a izvori iz XII. st. spominju ih u svezi s posjedima samostana u Biogradu. Prvi se put predstavnik Glamočana, neki Dalmozanino, navodi 1129. kao jedan od svjedoka u dodatku ispravi zadarskog biskupa Mihe (Mihovil, Mihajlo) kojom on daruje samostanu sv. Ivana kraj Biograda crkvu sv. Mihovila i neki vinograd. Dalmozanino je spomenut među svjedocima od vinograda (testimonnii de vinea). Glamočani se ponovno spominju 1164. u zemljišnom sporu koji su s njima vodile redovnice samostana sv. Tome u Biogradu kada je splitski nadbiskup Petar dosudio posjed u Mokranima njihovu samostanu. Za spornu zemlju Glamočani su tvrdili da je njihova po plemenštini, odn. seoskoj zajednici. Budući da je parnici bio nazočan i tinjski sudac Toljen, Barada je zaključio da su bili iz Tinja. Bratkomir (Bratcomir Dlamozanin) jedan je od svjedoka u ispravi iz 1194. kojom neki Krševan, zvan Braja, i brat mu Pečeneg daruju zadarskom samostanu sv. Krševana posjed Kamenjane. Dobroša (Dobroxa de Lamozanin) spomenut je u ispravi od 3. X. 1199. koja je bila predočena u sudskom sporu opata samostana sv. Kuzme i Damjana s nekim Zadraninom 1240. i koja je 18. lipnja bila prepisana u presudi o spornim zemljama u Gorici kraj Biograda. Strojko (Stroyco Dlamozanino) jedan je od svjedoka u dvjema ispravama s nadnevkom od 21. III. 1207. o crkvi sv. Petra u Bubnjanima zapadno od Tinja. Prema svjedočanstvu iz 1361. predstavnici Glamočana tvrdili su da je kralj Ladislav IV. Kumanac potvrdio ispravom 1273. Juriši Jurjevu, Jurislavu Slavonjinu (Zlavonye), Obradu Irislavovu i Damjanu Jurinu »od plemena Glamočana« (de genere Glamechani) posjede Banjevac i Kašić sjeveroistočno od Vranskog jezera, koje su dotada držali u znak priznanja za zasluge stečene u ratu protiv Čeha za opsade Győra. Glamočani iz Banjevca i Kašića živjeli su tada u podložnom položaju na posjedima koje su dobili od hrvatsko-ugarskoga kralja i kao njegovi podanici služili u vojsci. Osim što im je Ladislav 1273. potvrdio posjed spomenutih sela, oslobodio ih je nekih tereta i podavanja (de honore et solutionis gravamine), koja su mu zbog držanja dobivenih posjeda bili dužni davati, i uvrstio ih u broj, stalež i zajednicu hrvatskih plemića. Tim činom stekli su prava i sloboštine koje su uživali »pravi, prvi i redoviti plemići hrvatskoga kraljevstva«. Iako je Ladislavova isprava sadržajno sumnjiva, podloga joj je vjerojatno istinita. Na poč. XIV. st. član roda, stanoviti Sebano Desin (Sebano Dese Glamoçani) živio je u Zadru gdje je imao građansko pravo, a pojavljuje se kao jedan od svjedoka u ispravi od 23. V. 1305. God. 1322. spominje se da su posjede imali kraj sela Krnice (apud Kernizam) u zadarskom distriktu. U pol. XIV. st. izgubili su sela Banjevac i Kašić, koje je kralj Ludovik I. darovnicom 1355/56. dao vitezu Jakovu de Cesanis iz Zadra (Barada, Nada Klaić i O. Mandić nazivaju ga Šubićem). Nakon što je bio uveden u svoje posjede, Glamočani su protiv njega 1360. podnijeli tužbu kraljici majci Elizabeti, koja se tada nalazila u Zadru. Parnica je započela potkraj studenog i otegnula se nakon njezina odlaska. Kada je krajem lipnja 1361, prije okončanja parnice, Jakov de Cesanis došao u Banjevac i od Glamočana zatražio četvrtinu plodova, Vladiha, Borko, Dminko i Bogdan oduprli su mu se oružjem. Zbog toga čina Glamočani su od tužitelja postali optuženici, a ban N. Szechy je glavne počinitelje osudio zbog nasilja na gubitak pokretne i nepokretne imovine, a ostale njihove srodnike prisilio na pokornost, pretvorivši ih u podložnike i kmetove novoga gospodara. Nakon gubitka tih posjeda zadržali su imanja u Visočanima, koje su po njima zvali Glamočani, a spominju se još 1367. Prema Nadi Klaić, spominjanje tog sela svjedoči o postupnom nestajanju Glamočana, čiji je nekoć jedinstveni zemljoposjed u drugoj pol. XIV. st. već bio razdijeljen te se na njemu javlja više novih vlasnika. Iako se u izvornoj građi ne spominju Glamočani do pol. XV. st., pouzdano se zna da su do tada živjeli u zadarskoj okolici. Posljednji njihov poimence poznati pripadnik bio je Ivan Dalmozanin za kojeg se 1449. kaže da je nekoć živio u selu Kamenjani te da mu se udovica Žuža (Zuza) preudala za Martina Draškovića iz istog mjesta. God. 1478. u Splitu se spominje jajački plemić Vuk Glamočanin (ser Vucus Glomozanin nobilis de Jaize). S tim u svezi već se V. Klaić pitao jesu li Glamočani iz zadarske okolice povezani s onima u Bosni. Prema F. Šišiću, od Glamočana s područja istoimenoga bosanskog grada vrlo se rano jedna grana preselila bliže moru.