GLAVAŠ, Andrija Radoslav

GLAVAŠ, Andrija Radoslav, književni povjesničar i kritičar (Drinovci kraj Ljubuškog, 29. X. 1909 — negdje kraj Zagreba, poslije 10. VI. 1945). Rođeno mu je ime Andrija, redovničko Radoslav. Pohađao Franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu. God. 1927. stupio je u Franjevački red na Humcu. Filozofiju i teologiju slušao je 1930–32. u Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru te u Lilleu 1932–34. Zaređen je za svećenika 1933. u Fontenayu u Francuskoj. Hrvatski jezik i književnost studirao je 1933–38. pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao disertacijom Jakša Čedomil, osnivač moderne hrvatske kritike. Na Širokom Brijegu bio je kapelan 1934–35, a 1938–42. profesor u Franjevačkoj gimnaziji. God. 1942. postaje načelnikom u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja Nezavisne Države Hrvatske. Uhićen nakon sloma NDH i ulaska jugoslavenskih partizana u Zagreb, osuđen na smrt na brzinu i odmah strijeljan, bez regularne pravne procedure. Književnopovijesnim, književnoteoretskim i književnokritičkim prilozima o hrvatskim i stranim književnicima te o estetičkim i književnopolitičkim teoretičarima surađivao je od 1929. do 1945. u časopisima i novinama Ruža, Hrvatska prosvjeta, Narodna sloboda, Selo i grad, Ratnički glasnik, Hrvatska straža, Kalendar sv. Ante, Franjevački vjesnik, Hrvatska smotra, Katolički tjednik, Hrvatski narod, Hrvatska revija, Spremnost, Graničar, Hrvatska mladost, Novine i u almanahu Stopama otaca. Potpisivao se i pseudonimima Buerov i Andrejov te različito kombiniranim inicijalima od imena, prezimena i pseudonima. God. 1995. B. Donat izabrao je njegove radove razasute u periodici, razvrstao ih žanrovski i tematski te objavio u knjizi Hrvatska književnost i duhovnost, pa je tako rekonstituiran Glavašev književni opus i kao svjedočanstvo o vremenu i kao vrijedan prinos nekim književnim, filozofskim, estetskim i ideološkim temama i književnicima. Književnopovijesni krug uz monografsku disertaciju, objavljenu u zasebnoj knjizi, sadržava još nekoliko radova o franjevačkom prilogu starijoj hrvatskoj književnosti te pravaštvu u hrvatskoj književnosti, osobito one o A. Kovačiću. Pišući o Kovačićevu romanu U registraturi, G. stranice o harambašici Lauri, koje je dotadašnja kritika držala romantičkotrivijalnim slojem u Kovačićevu remek-djelu, interpretira na nov, moderniji način tvrdnjom da su Laura i Huda narodne bajke ugrađene u realističnu strukturu, da je čitav roman kao sinteza života sela i grada u sjevernoj Hrvatskoj splet povijesti i sadašnjosti, legende i realnosti, te da je i sam Ivica Kičmanović ujedno grabancijaš, negromant, i realističan lik teškoga nastanka hrvatske inteligencije devetnaestoga stoljeća. Među stranim književnicima najviše je pisao o ruskim velikanima Turgenjevu, Dostojevskom i Tolstoju kao nositeljima triju ideoloških sustava ukorijenjenih u rusku povijest, a pišući o odnosu Dostojevskoga i Nietzschea ustvrdio je na temelju analize likova romana Dostojevskoga da lik nadčovjeka nije stvorio Nietzsche nego Dostojevski, ali ga on niječe uništavajući ga svaki puta kad je na vrhuncu svoje moći, a zna se kako je Nietzsche Dostojevskoga osjećao kao mislioca koji mu ruši filozofski sustav. Ne manje važni su i njegovi književnoteoretski prilozi Današnja katolička književnost, Socijalna ili klasna književnost, Marx i književnost te Lenjin i književnost. Prema književnosti ostvario je profesionalni odnos, a ne ideološki. Od crkvenoga doktrinarstva ogradio se u članku Današnja katolička književnost, u kojem za književnu kritiku Hrvatske straže biskupa Mahnića tvrdi da je bila »više ćudoredna nego umjetnička« te »jednostrana« i da se nije upuštala u umjetničku stranu djela. Još je kritičniji bio prema estetičkim sudovima Marxa, Engelsa i Lenjina te marksističkim sovjetskim i europskim teoretičarima i kritičarima, koji su književnost i književnike pretvarali u sredstvo za širenje socijalističke ideologije i politike, a odbacuje i primjenu Croceova estetičkoga doktrinarstva. Koliko je književni izraz cijenio više od ideologije i politike u književnosti, jasno je i po tome što u članku Puškin genijalnost Puškina vidi u njegovu upornom odustajanju od dnevne političke stvarnosti, a starački moralizam Tolstoja drži štetnim za Tolstojevu umjetnost. Njegov je pristup književnosti estetski i nacionalan, a nipošto socijalan i političan, ali je razlikovao nedoktrinarnu od doktrinarne socijalne književnosti. Opsežniji je Glavašev kritičarski opus. Redovito je pisao osvrte na nove knjige hrvatskih pisaca iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pretežno katolički i nacionalno nastrojenih. S izuzetkom Balada Petrice Kerempuha M. Krleže, o lijevim književnicima i o ekspresionistima nije posebno pisao, ali je o njima uzgredno iznosio uglavnom nepovoljno mišljenje, pogotovo o njihovoj socijalnoj interpretaciji povijesti, premda je cijenio književni talent J. Polić Kamova, Krleže, Cesarca i A. B. Šimića. Uz dobre kritičke osvrte na pjesništvo G. Krkleca i kratke pripovijesti A. Nametka, najvredniji su njegovi radovi o M. Budaku, koga drži ključnom književnom pojavom druge četvrti dvadesetoga stoljeća, pa to književno razdoblje zove Budakovo doba. Posebno ističe Budakovu usmjerenost prema narodnim, seljačkim izvorima i energiji s kultom zemlje i ognjišta, a na Budakovu realizmu uspostavlja novu stilsku formaciju – moderni realizam, koja se razlikuje od kritičkoga realizma osamdesetih godina u hrvatskoj književnosti. Objavio je političke članke Duh i značenje ustaških načela i Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu, u kojem je iznio potresnu sliku partizanskoga pokolja franjevaca na Širokom Brijegu i ostaloj Hercegovini.