GLEĐEVIĆ, Antun

GLEĐEVIĆ, Antun, pjesnik, dramatičar i prevoditelj (Dubrovnik, 1656. ili 1657 — Dubrovnik, 28. I. 1728). Potječe iz pučanske obitelji Popovićâ, podrijetlom iz Župe dubrovačke. Želeći vjerojatno, sačuvati obiteljsko nasljedstvo, G. je preuzeo djevojačko prezime svoje bake po ocu Jele Gleđević. Potpisivao se i nadimkom Zveče te pseudonimom Vukmir Zlatonosović Hercegovac. Nakon smrti oca, koji je bio dragoman u službi Republike, obiteljskim skrbnicima postaju 1611. S. Brugnoli, pjesnik N. Bunić i komediograf I. L. Antica. Nakon neredovita školovanja u Dubrovniku, od 1678. obavljao je za Republiku činovničke službe u Konavlima; zbog bolesti morao je 1694. odstupiti, a na njegovo mjesto postavljen je Vlaho Kavalkanti, kojega je G. obasuo satirama, izmijenivši mu prezime u Tovarkanti. Gubitak posla bio je udarac osiromašjeloj obitelji, a G. je nezadovoljstvo izricao u satirama i aluzijama na suvremenike, zbog čega je kratko bio dopao i zatvora. U travnju 1681. primljen je u Bratovštinu lazarina. God. 1697. službuje u Cavtatu. Podnijevši ostavku, u Dubrovnik se vratio 1713. te s F. Getaldićem i P. Contistom utemeljio Akademiju od šturaka (poslije Accademia degli Invidiati). Posljednje godine proveo je u siromaštvu, a pod utjecajem propovijedi franjevca Hijacinta Nikolića, doživio je vjersko obraćenje i spalio više svojih djela. Nakon ženine smrti 1727. smjestio se u bolnici jedne dubrovačke bratovštine, gdje je i umro. Pokopan je u klaustru franjevačke crkve u Dubrovniku. — Njegov književni rad nije u potpunosti poznat i atribuiran. Rano je počeo prepisivati djela dubrovačkih pisaca, pa se njihov utjecaj zrcali i u Gleđevićevim stihovima. Pisao je ljubavnu, refleksivnu i satiričnu poeziju. Od njegove ljubavne lirike sačuvana je samo pjesma Ljuvezni noćne, u kojoj u osmeračkim katrenima i baroknim stilom (mnogobrojne dikcijske figure, jaka metaforika, oštroumne poante) opjevava u prvom licu ljubavne zgode u naglašeno senzualnom tonu, pod utjecajem erotske lirike G. Marina, I. Bunića Vučića i I. Đurđevića. U refleksivnim pjesmama, kao i u nadgrobnicama, opjevava temu prolaznosti, pod jakim utjecajem Gundulićeve i Bunićeve religiozno-refleksivne lirike (Kaže da je ljudski život kratak i da je ništa sve, Da brijeme svemu odolijeva, Pričica od tikve i bora). Gleđevićeve satire pisane su u osmeračkim katrenima te slijede dubrovačku satiričnu poeziju, najviše Palmotićevu. U njima se ruga ženskom kićenju (Spovijeda zašto je sakrestija od bumbaka), ostarjelim ženama (Kaže da sad udovice ne obslužuju podpuno korote, Ženidba Ilije Kotle i Fjore, njegove žene), zlim ženama i braku (Selimir i Radmio čine razgovor više vjere), dubrovačkim sluškinjama i mlađim djevojkama (Godišnicam, Lopujkam) te napada i ismijava osobne neprijatelje (Prskanja, Avdijenca gospodina Tovarkanti, Prodece g. kavalijera Mandrislava). Usprkos gdjegdje grubu tonu, on ne želi samo ismijati nego i liječiti ljudske mane. Njegov spjev Bravac aliti cviljenje Planičice pastirice u njegovoj smrti, pisan u osmeračkim sestinama (o. 600 stihova), oblikovan je kao monolog pastirice Planičice koja oplakuje smrt ljubljenog vrapca i motivski pripada dugoj tradiciji europske lirike poznate još od Katula. Pod utjecajem dubrovačkih religioznih spjevova, osobito Gundulićevih Suza sina razmetnoga, i Gleđevićev je oblikovan monološki, u antitezi između prijašnje sreće i današnje tuge, u kojoj se naglašenom baroknom poetikom – igrama riječi, končetima, jakom i zaoštrenom dikcijom – variraju motivi ljubavi, prolaznosti i smrti, pri čem objekt opjevavanja i tuženja – vrabac – poprima hipertrofirano značenje ljudskog bića. Gleđevićev dramski rad najznatniji je dio njegova opusa. Sačuvano je pet tragikomedija, zapravo preradaba libreta mletačkih predložaka pseudopovijesne tematike. To su tekstovi s prolozima i korovima, u tri ili pet činova, za koje se samo može nagađati koliko je u njima bila zastupljena glazba i barokni scenski rekvizitarij s neobičnim scenskim efektima. G. ih prevodi u osmeračkim katrenima, slijedeći složene fabularne niti s političkim intrigama i ljubavnim viteškim zapletima, s mnogobrojnim promjenama identiteta, neobičnim prepoznavanjima te s naglašenim patosom. Pretpostavlja se da su njegove drame izvodile ondašnje kazališne amaterske družine. Ermijonu je radio prema predlošku drame Gli amori infruttosi di Pirro A. Aurelija, a Olimpiju posvećenu prema njegovoj drami Olimpia vendicata. Radnja drame Damira smirena, kojoj je u podlozi Damira placata F. Acciaiuolija, smještena je u Egipat, a radnja Dzorislave, rađene prema drami Tullo Ostilio A. Morsellija, u prostor hrvatskih, bosanskih i ugarskih zemalja. Njezina priča o bosanskom kraljeviću Krešimiru, koji neprepoznat živi na ugarskom dvoru te se zaljubljuje u kćer svoga neprijatelja, potaknula je 1838. D. Demetra da je preradi u drami Ljubav i dužnost, čime je moderna hrvatska drama dobila temelje u klasičnoj nacionalnoj baštini. Dramski tekst Belizarijo aliti Elpidija radio je prema drami A. Zena I rivali generosi. Vjerojatno je njegova i drama Oslobođenje Betulije, preradba Giudite G. Giglija, pisana u stilu onodobnih popularnih oratorija u osmercima i s korovima, koja je sačuvana u prijepisu bez pjesnikova imena. Gleđevićevo prikazanje Porođenje Gospodinovo, božićnu idilu pastirskoga poklonstva s mnogo dražesti i nijansiranoga humora, izveli su lokalni glumci, mahom djeca, u Cavtatu 1703. dva puta: u crkvi sv. Nikole i u pjesnikovoj kući. Od tragikomedije Petrislav, za koju je pjesnik uzeo građu iz Ljetopisa popa Dukljanina, sačuvan je samo prolog pisan u obliku razgovora personificiranih lica (Istine, Laži). — Gleđevićev književni rad nije u cijelosti izdan. Za neka se djela samo pretpostavlja da su njegova, neka, osobito lascivnije ljubavne pjesme i satire, nisu ušle u Budmanijevo kritičko izdanje u Starim piscima hrvatskim ili su pripisane drugim autorima (dio pjesama I. Đurđeviću), a druge su ostale u rukopisu. Više njegovih drama poznato je samo po naslovima, dio je sačuvan samo u odlomcima, a neke u različnim varijantama, koje nisu dobile kritičko izdanje. Njegova rukopisna djela sačuvana su u Dubrovniku u Istraživačkom centru HAZU (sign. D a 34), u Znanstvenoj knjižnici i u Knjižnici Male braće te u Zagrebu u Arhivu HAZU (rkp. I a 94, I b 39, I b 67, I b 110, I b 111, I c 35) i NSK (sign. R 1952). Gleđevićev je opus barokni i po stilskim i po generičkim odlikama. Obilježuje ga hipertrofirani stil, dikcijske figure, jaka metaforika i žanrovski sustav (tragikomedija, odn. libretistička drama, prikazanje u obliku pastirske igre, religiozna lirika s temom prolaznosti, senzualna ljubavna lirika, oštra satira). Njegovo barokno djelo izrasta ne samo iz mletačke libretističke drame, nego i iz opusa hrvatskih baroknih klasika Gundulića, Bunića Vučića i Palmotića te suvremenika Đurđevića.