GLUMAC, Sergije

GLUMAC, Sergije, slikar i grafičar (Ungvár, danas Užgorod, 12. I. 1903 — Zagreb, 23. XII. 1964). Završivši niže razrede srednje škole u Beču, počeo se 1917. školovati za pomorca. God. 1919. seli se s roditeljima u Beograd gdje polazi realnu gimnaziju i izvanredno uči slikarstvo u Umjetničko-zanatskoj školi (Lj. Ivanović). Od 1921. živi u Zagrebu te maturira 1922. Sljedeće godine u Berlinu kratko polazi studij arhitekture, uči grafičke tehnike i tiska prve bakropise i linoreze. Od 1924. studira uz prekide na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (F. Kovačević, J. Kljaković, V. Becić, T. Krizman) te diplomira 1928. U međuvremenu dvaput boravi u Parizu: 1925. uči i radi u atelijeru A. Lhotea, a 1927/28. sluša predavanja iz povijesti umjetnosti na Sorbonni i bavi se intenzivno grafikom. God. 1936. dobiva III. nagradu na natječaju za idejno rješenje freske u zgradi Narodne skupštine u Beogradu. Radio je grafike u različitim tehnikama, crteže, pastele, rjeđe slikao u ulju. Najčešće je obrađivao teme vezane uz suvremenu urbanu i industrijsku civilizaciju. Rani su mu radovi u znaku kubizma (crteži olovkom Muški akt, Ženski akt, Kompozicija, 1925). Potom se njegov interes usmjeruje ekspresionizmu. Stvara grafike koje se odlikuju čvrstom konstrukcijom kompozicije i jakim svjetlosnim kontrastima: mapa linoreza Metro (1928, izložena iste godine u Parizu i 1929. na međunarodnoj izložbi u Barceloni; primjerak mape otkupio je British Museum), mape litografija Iz ciklusa – Pariz (1929) i Beton (1930). Izrazite ekspresionističke značajke imaju pojedinačni linorezi Sestre, Razgovor, Na prozoru, Akt na stubištu (1928). Tim je djelima G. stekao ugled jednoga od najboljih hrvatskih grafičara svoga vremena. U nizu grafika iz 1930-ih naglasak je na strojevima, a rijetki ljudski likovi izazivaju osjećaj izolacije ili melankolične otuđenosti (litografije Lokomotiva, Željeznička stanica, Noćni rad, Tvorničko dvorište, Most, Na skveru). Izdao je još mape Dubrovnik (1941, litografije) i Rade Končar (1956, bakropisi). Među ostalim su poznatijim radovima crteži i grafike koje je izveo u Italiji (1936), crtež ugljenom Noćna ulica (1938), drvorezi Iz stare Rijeke (1955) i U luci, linorez Iz Mošćenica (1956), litografija Trabakul (1956). Kao scenograf zagrebačkog HNK (1930–37) izveo je inscenacije za djela M. de Falle (Trorogi šešir, 1930), O. Nedbala (Priča o Honzi, 1930), A. Boita (Mefistofele, 1931), I. Zajca (Ban Leget, 1931), R. Benatzkog (Bijeli konj, 1932), C. W. Glucka (Ifigenija u Aulidi, 1933), G. Puccinija (Tosca, 1933), W. Shakespearea (Julije Cezar, 1934; tom je prilikom – prvi u nas – primijenio kružnu okretnu pozornicu), B. Berse (Oganj, 1935), D. F. E. Aubera (Fra Diavolo, 1936), F. Markovića (Karlo Drački, 1937) i dr., a radio je i za Malo kazalište. Djelovao je i na području komercijalne grafike i vizualnih komunikacija (od kraja 1928. do 1929. kao suradnik zagrebačkoga reklamnog zavoda »Imago«, potom samostalno) te postigao vrlo vrijedne rezultate, posebice u oblikovanju plakata (plakat za trgovinu odjeće Friedmann, 1931; serija plakata za predstave HNK, 1933–36; plakat za hotel »Erika« u Kranjskoj Gori, 1934). U plakatima za kulturne događaje G. zadržava svoj ekspresivni svjetlosni kontrast, a u komercijalnoj je grafici bliži likovnim standardima međunarodnog modernizma (serija plakata za izložbe Zagrebačkog zbora 1938). Izlagao je samostalno u Zagrebu (1931, 1958) i Beogradu (1956) te od 1926. skupno, među ostalim na Izložbi jugoslavenskog kiparstva i slikarstva (London 1930), izložbama jugoslavenske grafike (Metz, Saarbrücken 1933; Košice, Odense 1938), Grupe zagrebačkih umjetnika (Zagreb 1934–36), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zaagreb 1938/39), na izložbama Likuma i ULUH (1948–65), Izložbi hrvatske grafike (Zagreb 1954), izložbi Sto listova jugoslavenske moderne grafike (u više europskih i južnoameričkih gradova 1953–55). Posmrtno su mu djela bila izložena na izložbama André Lhote i njegovi jugoslovenski učenici (Beograd 1974), Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (Zagreb 1980), Kubizam i hrvatsko slikarstvo (Zagreb 1981) i dr. Glumčevu ostavštinu (o. 3000 radova) njegova je udovica Blanka poklonila 1990. Kabinetu grafike HAZU, Muzeju suvremene umjetnosti i NSK u Zagrebu.