GOLL, Predrag

GOLL, Predrag (Gol), slikar (Pisarovina, 15. X. 1931). Maturirao 1952. u Slavonskom Brodu, diplomirao 1956. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti (Đ. Tiljak), gdje je 1958. završio slikarsku specijalku A. Mezdjića. God. 1963–64. specijalizirao restauriranje u Zavodu za likovnu umjetnost JAZU u Zagrebu. Bio je slobodni umjetnik u Novim Perkovcima do 1963. kada započinje galerijsku službu u Osijeku gdje je do 1968. bio kustos restaurator Galerije slika (danas Galerija likovnih umjetnosti), potom osnivač i voditelj Galerije »Zodijak«, a od 1975–91. ravnatelj Galerije likovnih umjetnosti. Početkom 1992. postaje voditelj Galerijskog odjela Muzeja Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu, a 1996. ravnatelj Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda i Donacije Branko Ružić i suvremeni hrvatski kipari i slikari. — Sklon istraživanju, a oslonjen na tradiciju modernoga hrvatskog slikarstva te vezan za baštinu i ozračje Slavonije, stvara likovni opus u kojem se, uz prevladavajući realistički pristup, javlja apstrakcija, približavanje nadrealizmu i informelu, geometrizam i spajanje utjecaja kubizma i apstrakcije. Slika s istančanim osjećajem za boju i sintezu oblika krajolike, portrete, autoportrete, figuralne i apstraktne kompozicije, rjeđe mrtve prirode, aktove i interijere, a u najnovije vrijeme narodne običaje i nošnje te sakralnu tematiku. Motive uranja u sumornu slavonsku rasvjetu, pokatkad u nestvarnu zračnost ili pak u mediteransko svjetlo Bala gdje često boravi. U ranom razdoblju (1958–63), u kompozicijama s ljudskim likovima i predjelima, predočava bezizglednost postojanja (Rat, 1962; Starenje, 1963). Slika najviše u ulju dodajući različite materijale i odbačene predmete (pijesak, sadru, drvo, metal), mračnim i suženim spektrom. Zapažena su njegova rješenja prostora i svjetla u makedonskim krajolicima s motivima arhitekture (Stari Prilep, 1959). U ranom osječkom razdoblju osjeća se trag sumorne stvarnosti Perkovaca (Zatočenik, 1963). Potom se u crtežima tušem s puno grafizma (Mala obiteljska kronika) i dodatkom tempere (Metamorfoze, 1968) isprepleću zbilja i san. Istovremeno, zauzet žarom boje, na pop-artovski način stvara ciklus slika o mladima (Portret mladih, 1968). Potkraj 1960-ih sve učestalije radi motive Osijeka u ulju, akvarelu i grafici, baranjske krajolike u akvarelu. Na poč. 1970-ih akvarel postaje dominantnom tehnikom, a krajolik temom. Nastaju lirski krajolici (Zeleni otok, 1976), akvareli posvećeni Slavonskom Brodu, seljačka dvorišta, stare kuće (Iz Bebrine, 1975; Iz Erduta, 1976). Slika predjele uz Savu i Dravu profinjenim zelenim i sivim tonovima (Na Savi, 1981–82). Početkom 1980-ih u ciklusu uljenih slika u kojima preteže arhitektura i plava boja, ukida granicu između objekta i prostora. Usmjeren prema konstruktivnoj razradi površine, gradi akvarele na promišljenom odnosu ploha (Crkva sv. Mihaela u Tvrđi, 1980), slika apstraktne krajolike geometrijske kompozicije (Svjetlo iz pejzaža, 1983. i Iz Bala, 1985). Stvara ciklus geometriziranih akvarela kubističke poetike (Drvo-voda, 1983; Jesen na Ozlju, 1986; Lapuh I, 1988; Vjetrenjača, 1992; Mrtva priroda I, 1995). U najnovije vrijeme slika crljenicom, a upotrebljuje je razrijeđenu kao akvarel i pastozno (Krist čuva Bale, 1998). Pored akvarela, G. posebnu pozornost posvećuje crtežu, kontinuirano od 1956. Bilježi svakodnevicu, crta olovkom, ugljenom, perom i pastelom, najviše portrete (Jure Kaštelan, 1985) i putopisne skice iz slavonskih i drugih mjesta. Radi obojene geometrične crteže (ujedno prvi geometrični akvareli) i crteže naglašene napetosti svjetla i tame (Prostor – oblik I, 1996, olovka, crni gvaš). U ciklusu Šokci i tambure (1995, kreda u boji, akvarel) prenosi ritam u strukturu crteža. Radio inscenacije glazbenih (L. Dallapiccola: Zatočenik, 1963) i dramskih predstava (P. Čimbur: Platane na zimskom nebu, 1969) za HNK i Miniteatar u Osijeku. Izlaže od 1950, samostalno u Zagrebu (1964, 1977, 1980, 1986–88, 1990, 1995–96), Osijeku (1967. s B. Kopićem, 1968, 1975. s K. Kernom, 1978, 1980, 1984–85, 1987–88, 1990–91, 2000), Vinkovcima (1969, 1982, 1990), Trstu (1971), Slavonskom Brodu (1972, 1974, 1980. s K. Kernom, 1987–88, 1996), Đakovu (1976), Samoboru (1976. s K. Kernom), Čakovcu (1977. s V. Androićem i Z. Manojlovićem, 1985), Vukovaru (1978), Bidefordu (1985), Ozlju (1988), Alkmaaru (1992, s M. Greglom i I. Katićem) i Pečuhu (1999), a skupno, između ostalog na izložbama Makedonski pejzaž (Skoplje 1960), ULUH/HDLU (od 1961; HDLU Osijek od 1982), Zagrebački salon (od 1965), Biennale Slavonaca (od 1967), Jesenji salon (Pariz 1967), Zagrebačka izložba crteža/Hrvatski trijenale crteža (1969, 1993, 1996), Brodski likovni krug (Slavonski Brod 1977, 1981–83, 1986, 1989), Biennale akvarela Jugoslavije (Karlovac 1979, 1981, 1987, 1989), izložbama slavonskih i osječkih likovnih umjetnika te baranjske i rovinjske umjetničke kolonije. Suosnivač je i sudionik akvarelističkih kolonija Sava u Slavonskom Brodu (od 1980) i Slavino proljeće u Ozlju (1981–87). Sudjelovao je u osnivanju Biennala Slavonaca, Memorijala Ive Kerdića, Spomen-galerije Ivan Meštrović u Vrpolju te Hrvatskog triennala akvarela (Karlovac – Slavonski Brod 1998), koncipirao je važne tematske (autoportret, mrtva priroda, lik i figura u novijem hrvatskom slikarstvu) i monografske izložbe, pokrenuo i uređivao izdanja osječke Galerije. Utemeljio je Kabinet akvarela Galerije u Slavonskom Brodu te izdavačko-izložbeni projekt Dva stoljeća likovne umjetnosti Broda.