GOLOB, Zvonimir

GOLOB, Zvonimir, pjesnik, prevoditelj i esejist (Koprivnica, 19. II. 1927 — Zagreb, 1. VI. 1997). U Zagrebu je polazio gimnaziju, a od 1942. i Umjetničku školu. Maturirao 1946. te započeo na zagrebačkom Filozofskom fakultetu studij engleske, ruske i jugoslavenskih književnosti i filozofije; 1948. isključen s fakulteta zbog suprotstavljanja tezama R. Zogovića. Potom radio u antikvarijatu; od 1953. profesionalni književnik i prevoditelj. Bio je jedan od pokretača i urednika Krugova (1952), urednik Telegrama (1964–67), član uredništva časopisa Republika i The Bridge, Nakladnog zavoda MH, RTV-Zagreb, pokretač i urednik biblioteke »Kolibri« (1984). God. 1976. potpredsjednik i 1980–83. tajnik Društva književnika Hrvatske. Pisao je pjesme, dnevničku i esejističku prozu, književne i likovne kritike, feljtone, šansone te prevodio. Javio se 1945. knjigom Osjetljivo srdce, od 1950. redovito surađivao u periodici (Hrvatsko kolo, Literatura, Krugovi, Književnost, Republika, Književne novine, Telegram, Forum, Hrvatski tjednik i dr.). Prve Golobove knjige temelje se pretežito na poetici nadrealističke izražajnosti s neobičnim lirskim opažanjima, igrom asocijacija i alogičnom metaforikom, pa je u njima blizak španjolskim pjesnicima, napose F. G. Lorki. Ta se bujna slikovitost i retorika smiruje potkraj 1950-ih da bi zbirka Elegije (1963) označila prijelomnu točku. Otada ljubav i erotska nadahnuća definitivno postaju sustavnom temom Golobove pjesničke, antologičarske i prevoditeljske djelatnosti. Njegova je ljubavna poezija naglašeno metaforična, sklona manirističkim figurama i s izrazitim osjećajem za glazbenu ekspresivnost riječi. U kasnijoj su lirici semantički ezoterizam i gotovo artificijelni oblik ustupili mjesto sve većoj komunikativnosti, slobodnom stihu i kolokvijalnu govoru kao okvirima za iskazivanje slatko-gorkih ljubavnih iskustava. Pisao je i stihove za djecu. Kao iznimno plodan prevoditelj G. je prepjevao Lorkina Pjesnika u New Yorku (Zagreb 1956), Jesenjinovu Ispovijest huligana (Rijeka 1964) te Krčmarsku Moskvu (Zagreb 1978), Nerudino Tijelo žene (Rijeka 1966), 20 ljubavnih pjesama i jednu očajnu (Zagreb 1975) te 100 soneta o ljubavi (Zagreb 1976), Prévertovu Barbaru (Zagreb 1982), izbor iz češke i slovačke lirike Milovanje prije sna (Zagreb 1982), Wolkerovu Tešku uru (Zagreb 1984) i dr. Također je preveo i antologijski prikazao poeziju manje poznatih naroda (kinesku, japansku, arapsku), Pjesnici Azije. Ljubav i vjekovi (Zagreb 1955), poeziju arhetipskog i magijskog izraza tzv. primitivnih naroda, Amuleti, poezija primitivnih naroda (Zagreb 1951, s Irenom Vrkljan) i Ptica u oku sunca, pjesme primitivnih naroda (Zagreb 1958, s I. Vrkljan). Za tisak je priredio više knjiga domaćih i stranih pjesnika, npr. T. Ujević: Mamurluci i pobješnjela krava (Zagreb 1956); s A. Majetićem sastavio je leksikon Suvremeni pisci Hrvatske (Zagreb 1979), a priredio je i izbor iz hrvatske ljubavne poezije Gorki med (Zagreb 1986), zatim Antologiju svjetske ljubavne poezije 20. stoljeća (Zagreb 1997) te izbor hrvatskih prepjeva pjesama S. Jesenjina Crni čovjek (Zagreb 1986). Pisao je i scenarije za crtane filmove te skladao i pisao šansone. God. 1963. utemeljio je skupinu »Studio 64« koja je afirmirala zagrebačku školu šansone, a sam je objavio dvije zbirke šansona, snimio dvadesetak gramofonskih ploča i dobio više nagrada na festivalima zabavne glazbe. Bavio se i umjetničkom fotografijom. Zastupljen je u više antologija, a pjesme su mu prevedene na dvadesetak stranih jezika; u Pragu je 1988. tiskana knjiga Golobovih izabranih pjesama Na srdci kámen. Dobio nagrade »Goranov vijenac« (1973), Nagradu grada Zagreba (1979), »Tin Ujević« (1992).