GRČEVIĆ, Nenad

GRČEVIĆ, Nenad, neuropatolog i skladatelj (Zagreb, 28. VIII. 1922). U Zagrebu završio gimnaziju 1941. i studij medicine 1947. te doktorirao 1977. tezom Unutarnja cerebralna trauma: Topografija i značaj centroaksijalnih lezija mozga. Po diplomiranju postaje asistentom u Zavodu za patološku anatomiju zagrebačkoga Medicinskog fakulteta te se nakon završene specijalizacije iz patologije 1951. posvećuje neuropatologiji. Uspostavljanjem redovite kliničko-patološke konferencije u bolnici Rebro, organizacijski povezuje neuropatološku službu s bolesničkim odjelom i operacijskom dvoranom. God. 1952. pri Neuropsihijatrijskoj klinici utemeljuje Laboratorij za neuropatologiju, 1954–56. specijalizira neuropatologiju u Londonu i Manchesteru, a po povratku uvodi u Laboratorij (od 1966. Zavod za neuropatologiju Medicinskog fakulteta) sve bitne dijagnostičke metode uključujući i elektronsku mikroskopiju. God. 1957. habilitirao se na zagrebačkom Medicinskom fakultetu; 1958–60. usavršavao se u Ann Arboru i Bostonu, predavao te samostalno vodio laboratorij i znanstvene projekte. Po povratku u Zagreb 1960. postaje docentom, 1964. izvanrednim, 1969. redovitim profesorom i 1979. predstojnikom katedre za neurologiju te utemeljuje integriranu nastavu iz neurologije, neuropatologije i neurokirurgije. Zavod za neuropatologiju vodi do umirovljenja 1989. Po njegovoj metodi histoloških rezova kroz čitav mozak uklopljen u parafin Zavod je među vodećima u Europi. Bavio se biologijom i patologijom tumora mozga i živčanog tkiva, posebice proučavajući Rosenthalova vlakna u tumorima, a među prvima je u svijetu razradio bitne značajke piloidnoga glioma malog mozga. Predložio je novu klasifikaciju tumora mozga, definirao nekoliko entiteta iz područja neuropatologije, primjerice verukoznu displaziju moždane kore i koncentričnu lakunarnu leukoencefalopatiju, proučavao patologiju porfirije, obradio je neuropatologiju Spatz-Hallervordenove bolesti. Proučavao je, također, neuropatologiju krpeljnog encefalitisa i drugih upalnih promjena u središnjem živčanom sustavu te obradio neuropatologiju akutne diseminirajuće aspergiloze. Bavio se i neurotoksikologijom, istraživao djelovanje droga na živčani sustav, proučavao patologiju demencije. Posebice se bavio patologijom akutne cerebralne traume te uveo u literaturu pojam unutarnje moždane traume, istraživši sudjelovanje limbičkog sustava u traumatskim oštećenjima mozga i objasnio patogenetske mehanizme poslijetraumatskog hidrocefalusa. Autor je originalne doktrine o patologiji živog tkiva, a svjetsku je literaturu obogatio pojmom »neuroimaging« koji označuje skup dijagnostičkih metoda vizualizacije patoloških promjena u lubanji živog pacijenta. Radove je objavljivao u časopisima: Acta medica Iugoslavica (1952–53, 1978, 1982–83, 1986), Neuropsihijatrija (1953–54, 1957, 1962–63, 1967), AMA Archives of Otolaryngology (Chicago 1954), Journal of Pathology and Bacteriology (London 1956), Zentralblatt für Neurochirurgie (Leipzig 1956), American Journal of Clinical Pathology (Baltimore 1959), AMA Archives of Neurology (Chicago 1960), Journal of Neuropathology and Experimental Neurology (New York 1961), Journal of Neurological Sciences (Amsterdam 1963, 1980), Liječnički vjesnik (1963, 1969, 1976), Rad JAZU (1963, 332; 1971, 352; 1976, 372; 1982, 402), Wiener klinische Wochenshrift (1966), Zentralblatt für allgemeine Pathologie und pathologische Anatomie (Leipzig 1966), Zentralblatt für die gesamte Neurologie und Psychiatrie (Berlin 1968), Periodicum biologorum (1976–77), Monographien aus dem Gebiete der Psychiatrie (Berlin—Heidelberg—New York 1977), Neurologija (1977–78, 1982, 1988), Current Concepts of Head and Neck Cancers (1981), Acta neurochirurgica (Wien 1983), Journal of Neurology (London 1985), Scandinavian Journal of Rehabilitation Medicine (Stockholm 1988), Cancer (Philadelphia 1990), Neurologia Croatica (1991), Neuroradiology (Berlin 1992). Surađivao je u knjigama Psihijatrija (1959, 1962², 1965³) i Otorinolaringologija, 2 (1965) te uređivao (zajedno sa suautorima) većinu svojih djela tiskanih 1974–90. God. 1983. izabran je za redovitog člana JAZU (HAZU). Bio je predsjednik Sekcije za patologiju Zbora liječnika Hrvatske i glavni tajnik Znanstvenoga komiteta za neuropatologiju u Svjetskoj neurološkoj federaciji. Nagrađen je Republičkom nagradom »Ruđer Bošković« 1979, Republičkom nagradom za životno djelo 1991, a 1997. postaje laureatom Akademije medicinskih znanosti Hrvatske. — Glazbom se počeo baviti vrlo rano; usporedno s osnovnim školovanjem učio glasovir i teoretske predmete u privatnoj glazbenoj školi »Lisinski«. Poslije se usmjeruje na zabavnu glazbu i jazz pa uči trublju i svira u manjim amaterskim orkestrima. God. 1938. postaje članom plesnoga i jazz orkestra »The Devils«, koji vodi 1939–41. U tom je razdoblju počeo skladati zabavnu glazbu, pa se 1939. izvodi njegova prva skladba Sjećanje. Skladao je veći broj popularnih skladba koje su za rata i u poratno doba ušle u red najizvođenijih šlagera. Najpoznatije su Možda ipak možeš reći (1940), U sutonu (1942), Mladost-ludost (1942), Amor i Psiha (1943), Varave oči (1943), Nemoj plakat (1943), Sad je sreći kraj (1944), Karmelita (1945), Rumba u prirodi (1946), Kapljice kiše (1946), Valovi (1948), Malo ja, malo ti (1949), Valse (1950), Koraci u kiši (1950), Ja znam (1951), Zaplešimo (1951), Kao plavi dim (nagrađena na Festivalu Zagreb 1954), Ostani (1960) i Kratak susret (nagrađena na Festivalu Zagreb, 1965). Svojom su izvorno nadahnutom melodikom skladbe Tiho plove moje čežnje (1941), Jeka (1942) i Jesenska ruža (1945) postale trajno popularni hrvatski šlageri. Uz brojna notna izdanja, 13 skladba snimljeno je u interpretaciji I. Robića na LP ploči Jesenska ruža (1972), a više njih na CD naslovljenom Sjećanja na Nena Grčevića, u izdanju Croatia Records, 1996. Posvetivši se medicinskim znanostima, G. se potkraj 1960-ih potpuno povlači iz javnoga glazbenog života.