GRGIĆ, Zdenko, kipar (Kandija kraj Bugojna, 20. V. 1927). Završio 1950. kiparstvo u Državnoj školi za likovnu umjetnost u Sarajevu i Akademiju primenjenih umetnosti 1953. u Beogradu. God. 1950–68. profesor je u Školi za primijenjenu umjetnost u Sarajevu te 1968–80. na Pedagoškoj akademiji i Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. God. 1993–96. živi u Zagrebu, potom se vraća u Sarajevo. Radi reljefe, plakete i punu plastiku. Izveo je niz javnih (Travnik, 1962; Zenica, 1970; Sarajevo, 1970) i sakralnih spomenika u kamenu, drvu, bakru, bjelokosti i kovanom željezu. Njegov se izraz kreće između figuralnoga i nefiguralnoga (Perforacije, 1974). Krajnje granice stilizacije postiže u ciklusu Nova romanika iz 1980-ih, u kojem slijedeći prirodnu strukturu drveta samo naznačuje ljudski lik. Geometrijskom stilizacijom na način srednjovjekovnih stećaka, poetski ekspresivno, oblikovao je oltare i reljefe u bronci, raspela u drvu te postaje križnog puta u drvu ili bakru za mnoge crkve u BiH i Hrvatskoj (Plehan kraj Dervente, Supetar, Remete, Ovčarevo kraj Travnika). Za crkvu sv. Antuna u Sarajevu napravio je oltar, klupe i skulpturu (ističe se kip sv. Antuna), a za crkvu u Spliskoj na Braču kameni kip Gospe s Isusom i sjedeću figuru. God. 1992–93. za crkvu sv. Trojstva u Slavonskom Brodu oblikovao je 24 reljefa u bakru, križni put i reljef Patnje naroda (poslije izložen u Zagrebu). Neke od manjih crkava u potpunosti je uredio (Breška, Svilaj, Korača, Podmilačje, Visoko). Radio je portretnu plastiku (Ivo Šerment, 1960; Ivo Andrić, crkva u Ovčarevu), mozaike (Strašni sud, crkva u Ovčarevu 1980; katedrala u Mostaru 1986) i vitraje (crkva u Remetama). Samostalno izlagao u Beogradu (1963), Rijeci (1963), Sarajevu (1983), Zagrebu (1993), Slavonskom Brodu (1993). Sudjelovao je na skupnim izložbama ULUBiH-a od 1953, trijenalima likovne umjetnosti (Beograd 1964, 1967), međunarodnim izložbama u Parizu (1967) i Budimpešti (1973), na izložbama portreta u Tuzli (1967, 1983) i Sarajevu (1983), na izložbama Sarajevskog salona (1968–71; 1970 – nagrada), izložbama likovne umjetnosti BiH (Dijon 1970, Prag 1971), na izložbi Salon des nations (Pariz 1985). Dobitnik je nagrade grada Sarajeva 1967. i republičke nagrade BiH 1971.
LIT.: S. Tihić: Izložba skulptura od 20. februara do 5. marta. Odjek, 11(1958) 3, str. 5. — Isti: Dvadeset sedma izložba Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. Život, 7(1958) X/5, str. 373–375. — M. Karamehmedović: Najvrijednija posljeratna dostignuća. Svijet, 3(1960) 95, str. 10. — Đ. Kadijević: Ljubo Lah i Zdenko Grgić. Književne novine, 15(1963) 199, str. 4. — R. Matejčić: Meditativna skulptura i slikarstvo s porukom. Novi list, 17(1963) 168, str. 13. — N. Ibrišimović: Do »žive figure«. Oslobođenje, 24(1967) 17. IX, str. 7. — Likovni umjetnici Bosne i Hercegovine u Zagrebu. Telegram, 8(1967) 366, str. 1. — Velika izložba naših umetnika u Parizu. Politika (Beograd), 64(1967) 12. IV, str. 11. — M. Radić: Skulptura. U: Umjetnost Bosne i Hercegovine 1945–1974 (katalog izložbe). Sarajevo 1974. — I. Handžić: Bosanskohercegovačka skulptura 1976. Umetnost (Beograd), 1976, 49, str. 63–64. — J. Škunca: Visoka razina. Vjesnik, 39(1978) 23. XI, str. 7. — Arte moderna a Sarajevo. Antoniano (Bologna), 31(1993) 6, str. 15.
Božena Šurina (2002)
