GRGOŠEVIĆ, Zlatko

GRGOŠEVIĆ, Zlatko, skladatelj, glazbeni pedagog i pisac (Zagreb, 23. V. 1900 — Zagreb, 24. XI. 1978). Završio glazbenu školu HGZ, potom 1921–23. studirao kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u A. Dobronića i B. Berse, diplomirao 1942. u M. Cipre. Usavršavao se 1926–27. u Parizu u P. Dukasa i A. Roussela. U Zagrebu je bio 1922–23. učitelj glazbe u Višoj djevojačkoj školi, 1923–42. profesor u Srednjoj glazbenoj školi i 1942–45. na Muzičkoj akademiji. Suosnivač je 1927. privatne glazbene škole Muzički tečajevi (od 1929. »Lisinski«), u kojoj je do 1934. predavao teoretske predmete. Poučavao je i u Muzičkom studiju Feller–Gussich–Grgošević 1933. God. 1941–42. bio je ravnatelj pododsjeka za umjetnost, književnost i tisak pri Ministarstvu bogoštovlja i nastave i 1942–45. glazbeni urednik na Hrvatskom krugovalu. Nakon 1945. osuđen je na 10 godina gubitka nacionalne časti (ukinuto 1950) i 6 mjeseci prisilnog rada u Staroj Gradiški. Potom je privatno poučavao glazbu, 1947. postao urednikom na Radio-Zagrebu, a od 1951. do umirovljenja 1961. profesorom na Višoj pedagoškoj školi. Skladati je započeo obradbama narodnih popijevaka 1920, a 1921. izvedene su mu solo-popijevke Dragi dragoj piše i Tri su seje zbor zborile. Čitav svoj skladateljski vijek G. je »težio za stvaranjem s obilježjima narodne umjetnosti«, postavši izrazitim pobornikom nacionalnog smjera u hrvatskoj glazbi. Najviše se nadahnjivao kajkavskim tekstovima i napjevima sjeverne Hrvatske pretočivši njihova obilježja u vlastiti glazbeni izraz. Afirmaciju je stekao 1924. kada je na koncertu njegovih skladba u Zagrebu izveden ciklus od 13 solo-popijevaka Od kolijevke do motike, antologijsko djelo posvećeno sopranistici Maji Strozzi, koja ga je s uspjehom pjevala i u Pragu 1925. Težište je njegova stvaralaštva na vokalnoj glazbi. Solo-popijevke, redovito skladane na narodne tekstove, ubrajaju se među najbolja djela te vrste u hrvatskoj glazbi međuratnog razdoblja. Osobitost su njegova opusa »narodni obredi«, Žetva (1924), oblikovana poput kantate, koja je prva cjelovito uglazbljena narodna obredna svečanost u hrvatskoj glazbi, zatim Okolo žnjačkoga venca (1928) i U svatovima (1943). Mnoge zborne skladbe trajno su se održale na repertoaru pjevačkih društava (Kad ide litija, Koledarska, Puntarska, Soldačka, Svatovska, Težačka, Tužbalica). Dječje zborove skladao je uglavnom za potrebe nastave (ciklusi Pastirske pjesmice, Djeca o životinjama, Dječje pjesmice), kao i preradbe tuđih skladba (Madrigali raznih autora obrađeni za troglasni dječji zbor, tiskano Zagreb 1963). Malobrojne glasovirske skladbe također su posvećene djeci (Dječja suita, Dojmovi sa sela, Igre za djecu). Među desetak orkestralnih i komornih skladba, većinom nadahnutih folklorom, izdvajaju se Dvije igre (1924), Predigra za poganski praznik (1926), Koncert u narodnom duhu (1942) i Skice iz Zagorja. Klasičnu suitu na Corellijeve teme za komorni orkestar (1932) upotrijebila je Mia Čorak za svoju baletnu točku. Među popijevkama za glas (ili zbor) i orkestar nekoliko je izvornih (Jurjevska za bas i orkestar; Zimska popevka i Pjesma o proljeću, obje za dječji zbor i komorni orkestar) a više njih su obradbe vlastitih solo-popijevaka uz glasovir. Bavio se i obradbama crkvenih napjeva iz zbirke Chitara octochorda te instrumentirao sedam moteta I. Lukačića. Skladbe su mu objavljene u samostalnim izdanjima i u zbirkama: 100 hrvatskih narodnih pjesama (muški zborovi), Zagreb 1933; Album popijevaka hrvatskih suvremenih skladatelja (uredio B. Širola), Zagreb 1943; Pjesme za školu, 1 (dječji zborovi, uredili J. Požgaj i Z. Špoljar), Zagreb 1953; Izbor skladba za dječje zborove (uredio J. Završki), Zagreb 1980; Popijevke hrvatskih skladatelja, 4, Zagreb 1985. i dr. Objavljivao skladbe i u časopisima Nova muzika (1928), Savremena škola (1931), Sklad (1932–37), Grlica (1934–35), Proljeće (1939–45). Napisao je scenarij i govorni libreto za balet Đavo i njegov šegrt F. Lhotke, praizveden 1931 (to je prva verzija Lhotkina baleta Đavo u selu). U suradnji s M. Šlikom i Z. Špoljarom uredio je zbirku zborova Narodni život u popijevci (Zagreb 1937), u kojoj je objavio tri ciklusa dječjih zborova. Također je pisao rasprave te kritike u kojima je bez ustupaka prosuđivao glazbene prilike i malograđanski ukus. Objavio ih je oko 300 u časopisima i listovima Domovina (1920), Savremenik (1920, 1931), Jutarnji list (1923, 1933), Sv. Cecilija (1923), Vijenac (1925–26), Hrvat (1926), Hrvatska metropola (1926), Jugoslavenski muzičar (1926–28), Narodno djelo (1926), Riječ (1926–28), Slobodna tribuna (1926), Progres (1927), Kritika (1928), Književnik (1930–33), Savremena škola (1930), Književne novine (1931), Sklad (1932–36), Slobodni spisi (1932), Obzor (1933–35), 15 dana (1933), Zvuk (1933), Hrvatska tamburica (1936), Seljačka sloga (1936), Hrvatski dnevnik (1937–38), Hrvatski narod (1939–40), Proljeće (1940–43), Hrvatski krugoval (1942–43). God. 1932. pokrenuo je i uređivao s P. Markovcem Muzičku reviju, koja je zbog radikalnih stajališta urednika nakon 6 brojeva policijski zabranjena. Brojne je polemike izazvao i studijom Umjetnost u selu i selo u umjetnosti (Sklad, 1935, 1 i separatno pod naslovom Selo i umjetnost). Nakon rata surađuje u Kulturnom radniku (1951–55), Školskim novinama (1952) i Narodnom listu (1954). Kao urednik Hrvatskoga krugovala i Radio-Zagreba napisao je gotovo tisuću prikaza i komentara za raznovrsne emisije. U pedagoškom radu zauzimao se za uvođenje suvremenih didaktičkih metoda te napisao više priručnika koji su desetljećima bili standardno štivo glazbenih škola (npr. Vježbe za solfeggio). — Autobiografske tekstove objavio je pod naslovom Sam o svojim kompozicijama i Moje djelovanje (Sklad, 1932, 4; 1934, 5).