GRISOGONO

GRISOGONO, plemićki rod u Splitu. Predaje o njihovu podrijetlu nemaju potvrdu u dokumentima kao ni pretpostavke o zajedničkom podrijetlu s istoimenim rodom u Zadru. Prema novijim istraživanjima (M. N. Kuzmanić), Prvoslav Franjin (Perue, Peruosclaus, Peruoslaus de Francisco) prvi je poznati član roda, a njegov bi otac bio Franjo Martinov (spominje se 1291–1301), sin Martina Grisogona (spominje se 1247–1272), sinovac Leonarda Grisogona (Leonardus Crisohono), suca u Splitu 1290 (T. Smičiklas) i unuk Grisogona, vjerojatno jednog od splitskih plemića, koje je 1225. zarobio Domald, kliški knez (Toma Arhiđakon). Prvoslav Franjin bio je sudac u Splitu (1325, 1341), član Velikog vijeća i egzaminator (ispitivač dokumenata 1327). Pribivao je 3. X. 1327. sklapanju ugovora o predaji Splita pod mletačku vlast i 15. II. 1332. u Stupima kraj Rogoznice sklapanju saveza kneza Nelipca sa Splitom, Šibenikom i Trogirom o uzajamnoj pomoći u slučaju opasnosti. Njegov sin Ivan Prvoslavov (Johannes, Giovanni Perve, Peruosclaui, Pervoslavi; Johannes Peruoslaui Francisci) dao je 1345 (ponovno 1358) zajam splitskoj komuni čiji je bio blagajnik 1348/49. Bio je i sudac (1351, 1354, 1357–60, 1364, 1366, 1368), savjetnik (1352/53, 1358, 1370), egzaminator (1353, 1357–59), sindik (1358), odvjetnik (1358/59), nadzornik gradskih vrata (1357). U Vijeće povjerenikâ (Consilium credentie, Malo vijeće) izabran je 1357, u ožujku 1358. sastavlja upute za izaslanike splitske komune I. Ćuzu, hrvatsko-dalmatinskom banu, a u kolovozu je u splitskom izaslanstvu koje je imalo braniti gradska prava pred kraljem Ludovikom I. i velikašima, koje je on poslao da srede prilike u Hrvatskoj i Dalmaciji, te ishoditi pripajanje Brača splitskoj općini. Te je godine predstavnik Splita u sklapanju ugovora s otokom Bračom, a 1359. od splitske je komune u zakup uzeo dio otoka Šolte. Umro je prije 6. III. 1385. Imao je tri sina koji su 1403. sklopili ugovor o diobi njegove palače (dokument objavio D. Kečkemet), vjerojatno one na Peristilu koja dijelom pripada potomcima i u XX. st. (suvlasnici su iz obitelji Cipci). Jedan od braće Antun, egzaminator (1385), rektor i sudac (1395), rektor (1413, 1418) i sudac (1419), prvi je član roda zabilježen s prezimenom (Antonius Ioannis de Grisogono, 1395; Antonio di Giovanni de Grisogono, 1413, 1418). Njegov brat Andrija bio je rektor i sudac (1392) te sudac (1407). Grisogoni su bili među plemićima, koji su morali napustiti Split nakon ustanka pučana 1398, kojima se pridružio i dio plemstva, koji je ostao u gradu. On je sudjelovao 20. XII. 1402. u sklapanju mira među sukobljenim strankama koji je omogućio povratak izbjeglica, među kojima su bili i Grisogoni. I treći je brat Lovro bio sudac (1414) i rektor (1410, 1416, 1418–20) te član splitskog izaslanstva kralju Žigmundu, koji ga je u dokumentu od 25. IX. 1417. nazvao »familiaris dilectus noster«. God. 1418, kada je bio rektor, njegov je grb u podnožje zvonika katedrale koji se tada obnavljao uklesao Nikola Tvrdoje, operarij i nadzornik radova. U svibnju 1420, prije uspostave mletačke vlasti, on je posljednji rektor autonomnog Splita. Jedini je od braće imao potomke. Jedan mu je sin Ivan bio opat benediktinskog samostana sv. Stjepana izvan splitskih zidina (1419/20; umro 1420), drugi Rajnerij (Arnerij, Arnir) sudac u Splitu (1434–38, 1442, 1444–49) i veliki knez Poljica (1451), a treći Mihovil sudac (1441, 1443, 1445, 1448/49, 1455, 1462) i veliki knez Poljica (1449; spominje se do 1467). Rajnerij je imao sinove Lovru, Ivana (spominje se 1465–1527) i Jurja, koji su 1478–87. bili suci, a Mihovil sinove Antuna, Ivana, Franju, Jeronima i Lovru (spominje se 1448–1503), koji je bio sudac u Splitu (1476/77) i izaslanik u Mletke splitskih plemića u njihovu sukobu s pučanima zbog troškova za opremanje i naoružavanje galije (1481). Sljedećem koljenu pripadaju sinovi Jurja Rajnerijeva, Arnerij, Jeronim i Julio. Njihov nezakoniti brat Andrija, uzeo je prezime Arneri po imenu djeda Rajnerija Lovrina. Tom koljenu pripadali su i sinovi Lovre Mihovilova, čiji su potomci bili pretci glavne grane roda G., Mihovil, vjerojatno istovjetan s Mihovilom, soprakomitom splitske galije potkraj XV. st., a potom kaštelanom utvrde sv. Jurja u Pisi (1496), Petar, poginuo 15. I. 1508. u vojnom pohodu pod zapovjedništvom Ž. Dražojevića protiv Turaka koji su ugrozili Sinj, Jeronim i Nikola. U XV. st. žive i Grisogoni koji vjerojatno pripadaju nekim drugim granama roda. Tako je u prvim desetljećima XV. st. Kornelije bio u službi kralja Žigmunda. Jelena (Elena, filia domini Simonis de Grisogonis) je dala prilog za križarski rat protiv Turaka, koji su pripremali papa Pio II, kralj Matija Korvin, Mletačka Republika i Juraj Kastriotić Skenderbeg i za uzvrat dobila oprost od grijehâ (1464). Mišljenje – prema natpisu URSAE GRISOGONIS DE ALBERTIS DESPONSATAE PIIS IMPENSIS (prijevod Lj. Karamana: Pobožnim troškom Uršule Grisogono udate za Albertisa) koji je u XVIII. st. u splitskoj katedrali bio čitljiv ispod lika Bogorodice s Isusom na oltaru u kapeli prvotno posvećenoj sv. Dujmu, a poslije sv. Arniru, i kojega je tekst D. Farlatiju poslao J. Bernardi, splitski kanonik – da je Uršula živjela u prvoj pol. XV. st. i da je darovala sredstva za podizanje toga oltara (dovršen 1427, djelo Bonina da Milano), ispravljeno je (J. Bajamonti) već u XVIII. st. Na temelju njezine oporuke i drugih dokumenata utvrđeno je da je umrla 1567. te da je darovala sredstva za ukrašavanje oltara i kapele. U Katastiku samostana benediktinkâ sv. Rajnerija (sv. Arnira) u Splitu iz XVIII. st. nalazi se bilješka da je redovnica Jakobina utemeljila 1513. pred lokalitetom Gomilica u splitskom dijelu Kaštelanskog polja kaštel, koji je građen 1529–45. a nazivao se Opatički kaštel (Castel Abbadessa), poslije Kaštel-Gomilica. U tom je samostanu bila redovnica Lukrecija koja je 1608. izabrana za glavaricu samostana sv. Marije de Taurello u Splitu. Granu roda poteklu od Prvoslava Franjina nastavili su potomci Jeronima i Nikole, sinova Lovre Mihovilova (u nekoliko sljedećih koljena redovito se javljaju imena Nikola i Lovro; članovi roda nazivani su i Lovretići). Jedan od tih potomaka bio je Lovro koji se istaknuo u borbama s Turcima i umro od posljedica ranjavanja; Mletačka Republika odlikovala ga je 1551. naslovom viteza sv. Marka. Njegov sin Ivan bio je pukovnik hrvatskih jedinica u mletačkoj vojsci (colonello dei Croati) i otac → LOVRE, teološkog pisca, i Nikole, upravitelja splitskih lazareta oko pol. XVII. st. On je imao sina Lovru, suca (1669), člana Velikog vijeća (1671) i sindika (1675). Bio je i vojni zapovjednik na splitskom području. Nikola, vjerojatno njegov sin, spominje se kao član Velikog vijeća (1729. i 1744), a liječnik Lovro, također vjerojatno njegov sin, kao član Velikog vijeća (1744). Bio je zaslužan za suzbijanje kuge u Splitu 1784, kao i njegov sin → NIKOLA, pravnik. Drugog sina Tomu (1759–1849) imenovao je mletački providur za Dalmaciju 1777. serdarom u Prološcu i 1778. u Imotskom. Za francuske uprave izabran je 1806. za poddelegata u Hvaru i potkraj godine za vijećnika Općinskog vijeća u Splitu; 1807. bio je poddelegat na Braču do ruske okupacije otoka. Poslije je bio odvjetnik u Splitu. Dana 25. III. 1822. dobio je s drugim članovima roda od austrijskih vlasti priznanje plemstva. Njegov portret, djelo nepoznatog slikara, u posjedu je današnjih nasljednika u Splitu. Treći brat Mihovil ratovao je u mletačkoj vojsci s Turcima kraj grčkog otoka Kefalliníje; za ratne zasluge dobio je 1774. službu serdara u Vrgorcu. I njegov brat Franjo ratovao je s Turcima u mletačkoj ratnoj mornarici. Jedno vrijeme bio je upravitelj na Šolti i Čiovu, kao i brat mu Antun (A. Kuzmanić), koji je u prvoj pol. XIX. st. bio u austrijskoj vojnoj službi u Dalmaciji. Slikar J. Pavlović, sin Antunove sestre Laure (rođ. 1781) i plemića Marina Pavlovića, portretirao je ujaka Antuna i svoju majku (portreti u Galeriji umjetnina u Splitu). Oko 1789. bio je Marin kapetan splitskog područja; pisao je i prigodne pjesme. Stanislav Juraj bio je zapovjednik bataljuna u austrijskoj vojsci (1797–1805). Dana 17. VI. 1797. prisutan je s kapetanom Lovrom i pravnikom Nikolom na sjednici splitskoga Velikog vijeća na kojoj su prihvaćeni zaključci općenarodne skupštine u Splitu dan ranije o prihvaćanju austrijske vlasti. Glavnu granu roda G. nastavili su unuci liječnika Lovre. Dujam, sin pravnika Nikole, bio je potkraj mletačke vladavine u Dalmaciji kapetan splitskog područja, a za francuske uprave poddelegat u Šibeniku (1806–13), a 1809. i 1813. u francuskoj vojsci zapovijeda pandurima i protiv austrijske vojske brani Klis. Do uspostave austrijske vlasti u Dalmaciji (1813) bio je član masonske lože u Splitu. Općinsko vijeće izabralo ga je 24. VIII. 1814. za člana delegacije, koja je išla kralju Franji I. u Beč. God. 1815. bio je časnik u austrijskoj vojsci, 1824. financijski inspektor, a 1841. upravitelj carinske službe u Splitu i državnih dobara splitskog okruga. U njegovoj kući u predjelu Dobri u Splitu bili su 1824–32. pohranjeni arheološki nalazi iz Solina. S bratom Ivanom, dobio je austrijsku potvrdu plemstva (1822). N. Ivellio posvetio im je svoj spis o njihovu ocu (Venecija 1827). Franjo (1784–1845), sin njihova strica Tome, bio je za francuske vlasti u Dalmaciji kancelar mirovnog suca u Visu (1811/12) te prigodni pjesnik. I on je dobio austrijsku potvrdu plemstva (1822). Njegova su braća Lovro, činovnik u Splitu i Kotoru gdje je bio i tajnik Okružnog poglavarstva, Bernard, pisar, Petar Marija (Petar, Pier-Maria), pisar, tajnik splitskog Okružnog poglavarstva i pisac prigodnih pjesama, od kojih je neke objavio u periodici (Osservatore dalmato, hrv. prijevod u Glasnik dalmatinski, 1853; Il Nazionale, 1865; Narodni list, prilog Il Nazionale, 1874), a neke kao posebne publikacije (Split 1866, 1871, 1872, 1874). Njegov je portret također naslikao J. Pavlović (u vlasništvu potomaka u Splitu). Petar Marija bio je počasni član dviju talijanskih akademija. Njegov brat Luigi (Alvis) sastavio je spis o teritorijalnoj vojsci u Dalmaciji (ostao u rkp.), koji je ustupio na upotrebu Idi von Düringsfeld za njezina boravka u Dalmaciji. Neki Luigi Grisogono, vjerojatno isti, bio je vlasnik kaštela Nehaj (Papalić) i prodao ga trogirskoj obitelji Fanfonja Garanjin (D. S. Karaman). Sestre su im Marija, supruga Sebastijana Cambija i Laura, supruga Lovre Dudana Tasovčića. Njihovi suvremenici bili su Nikola, činovnik, i Grgur, prisjednik splitskog municipija i član Trgovačke komore (1842) te vijećnik Općinskog vijeća (1848, 1853, 1858). Sljedećem koljenu glavne grane roda G. pripadaju Tomo, sin Franje i Marije Raffaelli, pretur u Vrlici (1858/59) i u Stonu (1868), njegov brat Marko, policijski komesar, i sestra Elena, udana Niseteo. Njihov stric Lovro imao je sinove Frederika, Josipa i Eugena (vjerojatno istovjetan s E. Grisogonom, jednim od studenata u Beču, koji su poslali poruku potpore N. Nodilu u njegovoj polemici s N. Tommaseom nakon pokretanja glasila narodnjaka Il Nazionale 1862), a stric Petar Marija Tomu (rođ. 1840), Grgura, Josipa, Mihovila, pravnika i suca, Antuna i Rudolfa (rođ. 1863), časnika. Suvremenik im je bio → FRANJO, publicist. Idućem koljenu glavne grane roda pripadaju unuci Petra Marije. Njegov sin Tomo imao je sinove → IVU, političara i publicista, → PRVISLAVA, političara, Tomu Oskara (rođ. 1885), časnika, Kvintilijana, pedagoga; i kćeri Mariju i Ester. Grgur je imao sina Petra (rođ. 1888), inženjera, Mihovil inženjere Lea i Lovru, Petra i Bernarda, državnog mjernika i činovnika Pomorskog saobraćaja (1938); i kćer → ENU GRISOGONO-IVETA, pijanisticu, Antun sina Ivana (Giovanni), ginekologa u Padovi, Rudolf Brunu (rođ. 1905), profesora matematike i fizike u Splitu. Profesor matematike i fizike u Splitu i Zadru bio je i Lav (1884–1971). Sljedećem koljenu glavne grane roda pripada Nenad (rođ. 1907), sin Prvislava, odvjetnik. Inženjer Petar, sin Grgura, imao je sinove Antuna i Grgura (Gregorio). Jedan Grgur, možda taj, napisao je La nobile famiglia patricia di Spalato e di Zara dei conti di Grisogono (Split 1923, rkp. u posjedu Jasne Duboković-Grisogono). Leo, sin Petra Mihovilova, bio je pravnik i činovnik državnih željeznica u Sarajevu; objavljivao je članke s područja gospodarskog prava u Finansijskom glasniku (1939–41). U drugoj pol. XX. st. djeluju → PETAR, strojarski inženjer, Antun, inženjer i s Jakšom Delatisom pisac studije Pomorsko građevinarstvo (Zagreb 1962), i → IRMA DEMORIS rođ. Grisogono, pjevačica. — Rod je u XVI. st. imao kaštel na području današnjeg naselja Kaštel-Kambelovca. Njihov kameni grb uklesan je iznad stražnjeg ulaza u palaču na Peristilu u Splitu; poznate su inačice grba s malteškim križem (C. G. F. Heyer, V. A. Duišin); spominje se da je Julije 1625. primljen u Red malteških vitezova (A. Kuzmanić, Duišin). Nasljednici u Splitu posjeduju uz obiteljske portrete i genealogiju roda (prijepis iz starijeg predloška).