GRKOVIĆ, Mato, dramski glumac i redatelj (Podvinje, 4. III. 1898 — Zagreb, 21. V. 1973). Do 1916. polazio zagrebačku Trgovačku akademiju. Te je godine unovačen, 1917–21. u ruskom zarobljeništvu, a ujesen 1921. vraća se u Zagreb i zapošljava kao bankovni činovnik. Na poticaj I. Raića 1925. debitirao je na sceni zagrebačkog HNK ulogom Don Manuela u Calderonovoj Gospođi đavolici te ubrzo dobiva stalni angažman. Od tada pa do umirovljenja 1962. član je toga kazališta, izuzevši sezonu 1927/28, koju provodi u Splitu i Sarajevu kao član Narodnog pozorišta za zapadne oblasti. Impozantne scenske pojave i karakteristične sonorne intonacije, odigrao je više uloga iz klasičnoga i suvremenog repertoara ističući se kao ljubavnik, heroj, rezoner, tumač salonskih i komičnih likova. U Shakespeareovim djelima odigrao je: Kralja (Hamlet), Kasija (Julije Cezar), Ferdinanda (Oluja), Tibalda (Romeo i Julija), Princa od Maroka (Mletački trgovac), a u djelima G. B. Shawa Dunoisa (Sveta Ivana), Generala Burgoynea (Đavolov učenik) te Cravena (Ljubavnik). Znatnije su mu i uloge: Heraklo (Euripid – H. von Hofmannstahl, Alkestis), Alba (J. W. Goethe, Egmont), Alfonso (V. Hugo, Lucrezia Borgia), Raskoljnikov (F. M. Dostojevski, Zločin i kazna), Karenjin (L. N. Tolstoj, Ana Karenjina), Satin (M. Gorki, Na dnu), Filip II (F. Bruckner, Elizabeta Engleska), Dancy (J. Galsworthy, Lojalnost), Sydney (W. S. Maugham, Za zasluge), Sloper (Ruth i A. Goetz, Nasljednica; prema romanu Washington Square H. Jamesa), a ulogom Greenwalda (H. Wouk, Pobuna na brodu Caine) 1956. proslavio je tridesetu obljetnicu rada. U djelima hrvatskih autora tumačio je najrazličitije uloge: Dživo (M. Držić, Skup), Tahi (M. Bogović, Matija Gubec), Ignjat Glembay, Klanfar, Šef-redaktor i Morgens (M. Krleža, Gospoda Glembajevi, Leda, Vučjak, Aretej ili Legenda o svetoj Ancili), Kotromanić, Nikola i Šofer (M. Feldman, Zec, Iz mraka, Vožnja), Homo i Robert (P. Preradović ml., Čovjek bez svjedodžbe, Najbolja ideja tetke Olge), Marcel (S. Batušić, Komorni trio), Albert i Asver (K. Mesarić, Poslovne tajne, Estera), Troilo (M. Begović, Hrvatski Diogenes; prema Šenoinu romanu), Quirilius (T. Strozzi, Ecce Homo), Kapetan Niko Kršinić i Grga (B. Lovrić, Kapetan Niko, Žene), Niko Marinović (I. Vojnović, Ekvinocijo), a ulogom Gospara Lukše u trećem dijelu Vojnovićeve Dubrovačke trilogije, Na taraci, dosegnuo je svoj glumački vrhunac. Bavio se i režijom. Prvu režiju potpisuje za boravka u Splitu (K. Svoboda, Za čajnim stolićem, 1927), a ostale u svojoj matičnoj kući: Euripid – F. Werfel, Trojanke, 1939; C. Arx, Izdaja kod Novare, 1940; P. Calderon de la Barca, Zalamejski sudac, 1940; A. Wildgans, Dies irae, 1942; J. Racin, Fedra, 1946; P. P. Njegoš, Gorski vijenac, 1947; J. Gow i A. D’Usseau, Duboko korijenje, 1948; S. Kolar, Sedmorica u podrumu, 1949; T. Rattigan, Duboko plavo more, 1954. Godinama je nastupao na Dubrovačkim ljetnim igrama, a kao gost režirao u zagrebačkom Kerempuhovu vedrom kazalištu (V. Mimica, Tiha luka, 1950). U sezoni 1939/40. djeluje kao ravnatelj drame zagrebačkog HNK i pokreće Dramski studio (1940–44), 1943/44. osniva sa skupinom glumaca HNK alternativnu scenu, Komorna pozornica. Nakon studijskog boravka u Parizu 1938. i 1939, na pozornici HGZ i Maloga kazališta odigrano je šest francuskih dramskih djela, uglavnom u njegovu prijevodu, adaptaciji i režiji: J. Cocteau, Glas srca, G. D’ Hervilliez, Doživotna renta, F. de Curel, Novo božanstvo, R. Martin du Gard, Čiča Filjurova oporuka, G. Courteline, Gospodin Frkalović, C. Altllof, Iznenađenje. Prevodio je dramske tekstove s ruskoga (A. N. Ostrovski, Šuma), engleskoga (Lillian Hellman, Male lisice), njemačkoga (Arx, Izdaja kod Novare) i francuskoga. Redramatizirao Dežmanovu dramatizaciju Šenoina romana Zlatarovo zlato, a prema noveli Lijepa Anka istog autora, napisao veselu igru izvedenu 1953. u Zagrebačkom gradskom kazalištu »Komedija«. Članke o kazalištu objavljivao 1938–43. u Hrvatskoj pozornici, Komediji i Hrvatskom dnevniku. Napisao je esej o Racineu te životopis Milke Trnine koji je za tisak priredio S. Batušić. Nastupio u dva nijema srednjometražna zdravstveno-propagandna filma Birtija (1929) i Grješnice (1930), snimljena prema scenariju J. Ivakića. Epizodne i manje uloge igrao u filmovima: Živjeće ovaj narod, N. Popovića, 1947; Hoja! Lero! V. Afrića, 1952; Carevo novo ruho, A. Babaje, 1961; Put u raj, M. Fanellija, 1970; povremeno je glumio u radijskim i TV dramama. Predavao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
DJELA: Nekoliko riječi o Racineu povodom premijere njegove velike tragedije »Fedra«. Zagreb 1942. — Milka Trnina. Zagreb 1966.
LIT.: V. Jurković: Premijera Calderonove Gospođe đavolice. Slobodna tribuna, 5(1925) 600, str. 3. — I. Nevistić: Dvije premijere, Calderon. Gospođa Đavolica, Winaver Knjiga o Jobu. Vijenac, 3(1925) IV/7–8, str. 237–238. — R. B.: U Zagrebu treba ponovno osnovati glumačku školu koja je hrvatskoj pozornici dala umjetnike poput Nine Vavre, Iva Raića i Dubravka Dujšina. Svijet 7 dana, 2(14) (1939) 44, str. 15–16. — D. Žanko (Dyn.): Trojanke… Po Euripidu slobodno priredio F. Werfel. Preveo dr. M. Bogdanović. Redatelj M. Grković… Hrvatski narod, 1(1939) 45, str. 5. — N. Fedorov: Prilog poviesti kazališta. (Mato Grković…). Nedjeljne viesti, 2(1942) 70, str. 5. — H. Wolf: J. Racine, Fedra. Hrvatski narod, 4(1942) 595, str. 2–3. — V. Ciprin (C.): Prvo komorno kazalište u Zagrebu (Intervju s M. Grkovićem)… Ibid., 5(1943) 889, str. 5. — M. Katić (mk.): Zagreb dobiva novu umjetničku ustanovu… Nova Hrvatska, 3(1943) 271, str. 7. — S. Batušić: Mato Grković. Programska knjižica zagrebačkog HNK, 1955–56, 8, str. 2–7. — A. R-g: U Pobuni na brodu Caine slavi Mato Grković tridesetu godišnjicu umjetničkog rada. Narodni list, 12(1956) 3287, str. 4, 7. — N. Batušić: Jedinstven život s glumištem i za glumište. In memoriam. Vjesnik, 34(1973) 9393, str. 7. — M. Grković: U vojsci mora biti discipline. Oko, 1(1973) 8, str. 6. — B. Hećimović: Razgovori s Pometom, Desdemonom i Poljskim Židovom. Zagreb 1995. — I. Škrabalo: 101 godina filma u Hrvatskoj 1896.–1997. Zagreb 1998.
Jasna Ivančić (2002)
