GUIDO, Anton

GUIDO, Anton (Antonius Guidi), biskup (Medole kraj Mantove, o. 1530 — Trogir, 1604). Nakon završenih gramatičkih razreda studirao je pravne znanosti te stekao doktorat obaju prava. Stupio je u službu kardinala Ercolea Gonzage u čijoj je pratnji bio u konklavu 1559. kada je za papu bio izabran Pio VI. Od 1560. živio je u Rimu. Nakon kardinalove smrti 1563. stupio je u službu veronskog biskupa Augustina Valiera kod kojega je ostao do svojega imenovanja za trogirskog biskupa 10. III. 1574. Tek tada primio je više svećeničke redove – đakonski, prezbiterski i biskupski. Prije 10. V. 1575. stigao je u Trogir i uskoro se sukobio s članovima plemićkog vijeća braneći prava svoje biskupije na kaštel u Bosiljini (Marini) i na neke prihode na području Drida. Njegova prijetnja izopćenjem kršiteljima biskupske jurisdikcije 1576. izazvala je uzbunu među plemstvom. U sporu građani i pučani podupirali su biskupa, koji je otputovao u Veneciju gdje se vodila parnica. Za boravka u Veneciji posvetio je crkvu Dvanaest apostola. Do izmirenja, prema Farlatiju, došlo je 1578. pa je biskup opozvao proglašeno izopćenje, ali je povratak u Trogir odgađao sve do stroge zapovijedi papina pohoditelja, biskupa A. Valiera 1583. Njegovi protivnici također nisu mirovali, što pokazuje pokušaj tvornog napadaja na njega u Splitu u proljeće 1587. prigodom održavanja neuspjeloga pokrajinskoga koncila. G. je 1588–95. tri puta išao u Rim i jedanput u Veneciju tražeći papinu i mletačku zaštitu. Papi je 1592. i 1595. predao izvješća o stanju biskupije. Prije povratka u Trogir uspio je ishoditi posebnu ispravu kojom je papa Klement VIII. uzeo u zaštitu od »laičkog presizanja« prava trogirskog biskupa na posjede u Dridu, a posebno na kaštel Bosiljinu. Na poč. travnja 1603. sudjelovao je u dočeku novoga papina pohoditelja, Mihovila Priulija. Okušao se i kao pisac poezije i proze na latinskom jeziku. U najopsežnijem djelu, koje se drži i glavnim, opisao je poput kroničara zbivanja u Rimu 1559, od smrti pape Pavla IV. do izbora pape Pija IV. Taj njegov svojevrsni dnevnik objavio je Sebastijan Merkle u ediciji Concilii Tridentini diariorum, 2 (Freiburg u Breisgauu 1911). Pjesme su mu uglavnom prigodnice. Onu Magni Consalvi tumultus uvrstio je I. P. Ubaldini u svoju zbirku Carmina poetarum nobilium (Milano 1563). Ponovno ju je 1936. tiskao G. Praga s prvi put objavljenom Guidovom pjesmom Columnae coclides Principibus apostolorum a Sixto V P. M. dicatae. Govor u smrt francuske kraljice Eleonore (Oratio de obitu Eleonorae Austriacae, Francisci regis christianissimi uxoris) ostao je u rukopisu, a Govor na Veliki Petak, čini se, da je izgubljen. Sačuvana su i četiri njegova pisma iz 1560. Bernardinu Roti i Scipionu Ammiratu, koja je M. Bernardino Pino objavio u zbirci Della nuova scielta di lettere di diversi nobilissimi huomini (Venecija 1574).