GUJIĆ, Kasim

GUJIĆ, Kasim, publicist (Ljubuški, 26. IV. 1906 — Zagreb, 31. X. 1943). Nakon završene učiteljske škole kratko je učiteljevao u Hercegovini. Od 1928. bavi se novinarstvom radeći kao dopisnik iz Ljubuškog za Sarajevski novi list. Rasprave, članke i putopise objavljivao je u periodicima: Gajret (1929, 1934–37), Novosti (1929, 1940), Večernja pošta (1929–31, 1933), Jugoslavenska pošta (1930, 1932, 1934), Jugoslovenski Lloyd (Beograd 1930–31, 1933, 1935–36, 1940), Jutarnji list (1930–37, 1940–41), Obitelj (Zagreb 1930–31, 1940), Obzor (1930–38, 1940–41), Danica (Zagreb 1931–33), Jugoslavenski list (1931–33, 1937–38), sarajevski Napredak (1931, 1934–35, 1937–39, 1942), Poljoprivredni glasnik (1931), Svijet (1931–36), Zadružna svijest (1931), Zora (Zagreb 1931), Narodne novine (Zagreb 1933–34), splitsko Novo doba (1934), Vreme (Beograd 1934), Hrvatska revija (1935, 1937–41), Jadranski dnevnik (1935), Vinarski list (Beograd 1935), Hrvatski dnevnik (1936), Hrvatsko kolo (1936–37), Nova Evropa (1936–37), Novi Behar (1936–37), Gospodarska sloga (1938, 1941), Hrvatska privreda (1938–40), Hrvatski radiša (1939–40), Seljački dom (1940), Gospodarstvo (1941, 1943), Hrvatski domobran (1941–42), Hrvatski narod (Zagreb 1941–44), Nova Hrvatska (1941–43), Pravica (Zagreb 1941), Sarajevski novi list (1941–43), Za dom (1941–43), Bilogora (1942), Hrvatsko pravo (Mostar 1942–43), Napretkova božićna knjiga (1942), Nedjeljne vijesti (1942), Neue Ordnung (1942), Nezavisna Država Hrvatska (1942), Osvit (Sarajevo 1942–43), banjolučko Novo doba (1943), Spremnost (1943) te kalendarima Danica (1932–33), Hrvatski radiša (1940–41), Napredak (1938–41) i Narodna uzdanica (1942, 1944). Među prvima je pisao o uzgoju, kategorizaciji, klasifikaciji i procjeni hercegovačkog duhana te o štetnosti prosrpskog monopola koji je uzrokovao krijumčarenje duhanom nakon I. svjetskog rata. Pisao je o pčelarstvu, pokušajima uvođenja svilarstva, voćarstvu, povrtlarstvu, vinarstvu i vinogradarstvu u Hercegovini te o ćilimarstvu. Posebnu je pozornost posvetio Hercegovini kao mogućem turističkom odredištu popularizirajući špilju Vjeternicu. Zapaženi su mu prilozi o »postanku hrvatskih muslimana«, islamskoj toleranciji prema franjevcima, islamskoj graditeljskoj baštini (mostovi u Višegradu i Mostaru), o gospodarstvu Ljubuškog i Stolačkoga kotara te gradova Počitelja, Vrgorca, Mostara, Konjica, Imotskog, Vitine. Pratio je historiografiju o turskom razdoblju povijesti BiH te popularizirao napose njezine rezultate koji su bili u skladu s tezom koju je i sam zastupao da je tu riječ o Hrvatima islamske vjere i hrvatskome podrijetlu dijela begovskih obitelji (npr. Kapetanović). U radu Smrt Smailage Čengića (Hrvatsko kolo, 1936, 2) prikazao je Čengićevu objektivnu povijesnu ulogu, različitu od slike koju je stvorio I. Mažuranić u svojem djelu. Od radova još je spomenuti Osvajač Bosne sultan Mehmed II. i bosanski franjevci (Obzor, 1934, 266–269), Pad Bosne i Hercegovine pod tursku vlast (Novi behar, 1936–37, 15/16) te Uloga Hrvata u hercegovačkom ustanku (Hrvatsko kolo, 1937, 3). Pisao je također o R. Barišiću, Mehmedu Begoviću, D. Buntiću, M. Dž. Čauševiću, H. Gradaščeviću, I. Jukiću, O. Knezoviću, H. Kreševljakoviću, D. Mandiću, G. Martiću, I. Musiću, A. Nametku, Ali paši Rizvanbegoviću, Sadi Sadikoviću, hercegu Stjepanu Kosači, N. Zrinskome. Kao Hrvat islamske vjere bio je često napadan u srbijanskim i prosrpskim novinama Vreme, Srpski glas, Balkan, Zeta, Slobodna misao i Srbsko Kosovo. Proganjan je od jugoslavenskih vlasti u Ljubuškome, a njegovo ubojstvo u Zagrebu za NDH ostalo je nerazriješeno.