GUSIĆI

GUSIĆI (Gušići; de generatione Gussichorum, de genere Gusich, de genere Gussich, de genere Gussichorum, de genere Gussithorum, Dussigh, Gusich, Gusichy, Gusigh, Gusik, Gusiki, Gussich, Gussichi, Gussichius, Gussigh, Gusych, Gwzych, natione Gussikiorum), hrvatsko pleme (XI–XIII. st.). U hrvatskoj povijesnoj znanosti prevladava mišljenje da su pripadali ustanovi »dvanaestero hrvatskih plemena«, koja je u izvornoj građi zabilježena u pol. XIV. st. Gusići se ubrajaju u niže plemstvo, a posjede su prvotno imali u okolici Biograda, u Lučkoj i Sidraškoj županiji u selima Kličeviću, Ceranjima, Gušićima, Obrovcu i Domakovcima. V. Klaić i F. Šišić misle da im je djedovina bila Krbava, gdje su posjede stekli kraljevskom darovnicom prije 1221, a s njima i naslov krbavskih knezova. Najstariji poznati član plemena je Prvaneg, koji je živio u XI. st. Na njega se najvjerojatnije odnose podatci u ispravi kralja Petra Krešimira IV. iz veljače 1060. u kojoj se među svjedocima spominje lučki župan Prvaneg, a služba mu je prestala prije 1066/67. kada se s tim naslovom spominje neki Uiakizo (Viachiço). Imao je više sinova, a poimence su poznati Pribina i Jakov. Pribina je stupio u benediktinski samostan sv. Ivana Rogovskog nakon čega mu je kralj između 1070. i 1074. darovao zemlju u Kamenjanima, koju je on potom darovao samostanu. Njegov brat Jakov prodao je između 1085. i 1095. Maju (Maius), opatu spomenutog samostana, zemlju u Sidragi. Prvanegov suvremenik bio je Jure, ali se stupanj njihova srodstva ne može točno utvrditi. Jurin sin Thasa (Thaisa, Teša) imao je dvor u Raštanima (Hrašćanima), koji je za opata Maja ustupio samostanu sv. Ivana, a nakon toga prodao je rogovskim benediktincima posjed u Jelčanima. Spominje se kao jedan od svjedoka Pribinina darivanja zemlje u Kamenjanima, a F. Rački ga naziva tepčijom. Pribineg (neosnovano su ga poistovjećivali s Prvanegom) prodao je za opata Maja neku svoju zemlju pokraj gradskih zidina benediktinskom samostanu sv. Ivana Rogovskog. Njegov sin Andrija prodao je između 1070. i 1076. istom samostanu vinograd. Nije poznato u kakvom je srodstvu s drugim poznatim Gusićima bio Nassemir, za kojeg se zna da je otprilike u to vrijeme za pokoj duša darovao spomenutom samostanu neke vinograde i zemljište. Prema anonimnom splitskom ljetopiscu, najvjerojatnije iz XIV. st., tvrdi se – protivno diplomatičkoj izvornoj građi – da su za nemira u Hrvatskoj nakon Zvonimirove smrti 1089. neki članovi plemena Gusića već boravili u Krbavi. Anonim spominje nekog Petra Gusića, za kojega druga izvorna građa ne zna, a po autoru primio je u svoju kuću u Krbavi splitskog izaslanika Petra od plemena Kakauntova, koji se uputio u Ugarsku predati grad kralju Ladislavu. Nakon povjerljiva razgovora pošli su ugarskom kralju da mu ponude vladanje nad Splitom i nad čitavom Hrvatskom. Po toj vijesti pristao je Petar uz one koji su vlast u Hrvatskoj nudili ugarskom kralju. Ne može se utvrditi u kom je stupnju srodstva bio sa županom Pavlom, koji se spominje u Qualiteru, kao predstavnik plemena Gusića. On je, navodno, s prvacima drugih jedanaestero plemena Kraljevine Hrvatske s ugarskim kraljem Kolomanom ugovorio sporazum poznat kao Pacta conventa, o kojemu je u hrvatskoj historiografiji puno i različito pisano, pa je čak isticano da se Gusići ne navode u tom popisu »dvanaestero hrvatskih plemena«. Ponovno se spominju u diplomatičkoj izvornoj građi tek potkraj XII. st. kad se doznaje za Ivana i Ugrineza. Prvi se spominje potkraj 1188. kao svjedok u ispravi kojom Pavao, sin nekog Petra iz Ljube, izjavljuje da prodaje samostanu sv. Kuzme i Damjana svoju zemlju kraj Rogova, a drugi je naveden kao jedan od svjedoka iz Hrvatske u darovnici kojom je Krešimir Braja 1194. darovao posjed u Kamenjanima samostanu sv. Krševana. Borič (Boricius) navodi se među svjedocima isprave iz 1188, kojom pristav Radič uvodi samostan sv. Kuzme i Damjana u posjed zemlje i vinograda u okolici Tinja, koji su im bili oteti. Njegovi suvremenici bili su Stjepan, Toliša, Radoš i Dominik, ali stupanj njihova srodstva ne može se utvrditi. Dali su podignuti crkvu sv. Petra u Bubnjanima. Boričev sin Slovinja spominje se u ispravi Bele III, kojom je 6. V. 1188. potvrdio darovanje posjeda Rogova, Vrbice i Kamenjana, kojima su hrvatski kraljevi Petar Krešimir IV. i Zvonimir obdarili benediktinski samostan sv. Ivana Rogovskog. Slovinja je tada nosio naslov župana. U povijesnoj znanosti prevladava mišljenje da je on prije 1221. postao krbavskim knezom te da se s tim naslovom spominje u ispravi o razgraničenju posjeda samostana sv. Kuzme i Damjana i templara. Posjedovao je zemljište Grabovnik, koje je prodao nekom Heminu od plemena Lapčana. On je 1207. s bratom Grubešom, Stjepanovim sinovima Radoslavom i Dragoslavom, Tolišinim sinom Iraceom Binbolijem, Radoševim sinom Jurjem te Dominikovim sinovima Nikolom i Prodanekom dao pristanak redovnicama zadarskog samostana sv. Dimitrija i Tome na ustupanje crkve sv. Petra u Bubnjanima, pašmanskom samostanu sv. Kuzme i Damjana, jer je smatrana njihovom zakladom. Slovinjin sin Dražen nosio je 1181. naslov župana, a u ispravi iz te godine, kojom skradinski biskup Mihajlo dosuđuje samostanu sv. Dimitrija i Tome otete posjede u Bubnjanima, obnašao je dužnost pristava. Jurjev sin Ivan posjedovao je Biljane. Prema C. F. Bianchiju, Juraj je dao o. 1282. iznova podići Novigrad. Raça je živio u zadarskom kraju i 1252. bio svjedokom ustupanja zemljišta samostana sv. Krševana u Dragi nekom Dobrenu. Spominjanje Gusića u Krbavi objašnjava se preseljenjem iz njihove postojbine nakon što je Slovinja od hrvatsko-ugarskoga kralja dobio posjede u toj županiji. Grubeša je imao sinove Matiju i Bartola, koji kao krbavski knezovi 1278. prodaju neku zemlju u Kruševu. U prvoj pol. XIII. st. od krbavskih Gusića spominje se knez Jakov, koji je umro prije 1258. Njegov sin Ladislav dobio je 1250. u posjed sela Gomiljane i Radoslavovu Vas u Bužanima od kralja Bele IV, a darovnicu je potvrdio 1252. ban Stjepan Gút-Keled. Gomiljani su bili zapušteno zemljište te ih je 1258. darovao Bogdanu od plemena Lapčana. Za vjernu službu dobio je od Bele IV. šest posjeda u Krbavi te po jedan u Hrvatskoj i u Lučkoj županiji. Njegovim sinovima Gvidu, Desini i Pribislavu te je posjede bio oteo knez Kurjak, a ban Pavao I. Bribirski potvrdio je 1298. Belinu darovnicu i vratio posjede. Krbavski knez Kurjak spominje se 1298. u svezi s parnicom bana Pavla I. u Vrani i izrijekom se navodi da je rođak Gusića s kojima je bio u sporu. Stupanj njihova srodstva ne može se utvrditi, iako Kurjakovi sinovi 1334. Slovinju nazivaju začetnikom krbavske grane Gusića. U XIV. st. pleme Gusića se raspalo na više grana. Najmoćniji su bili potomci kneza Kurjaka, koji su iz izvorne građe poznati kao Kurjakovići. Druge grane nisu igrale veću ulogu u javnom i političkom životu niti su sudjelovale u radu krbavskoga sudbenog stola. Pod pritiskom turskih osvajanja dio Gusića preselio se u Gatsku županiju. Od njih se 1486. spominje Ivan s pridjevkom Ban. S Matijom je jedan od svjedoka 1489. kada je Juraj Kosinjski knezu Anžu Frankapanu ustupio Kosinj. Umro je prije 1500, kada se spominje njegova udovica Jelena kao gospodarica obiteljskih posjeda, grada Peći u kladuškom kraju s okolnim selima. Braća Ivan i Stjepan primila su 1541. od kneza Stjepana IV. Frankapana u zalog Svarču za 2000 dukata. Gašpar spominje se 1556. kao gospodar Turnja i podban, koji je podijelio imanja braće Gašpara i Gabrijela Šubića. Kad su Turci 1575. zauzeli Gušića grad, njegovi gospodari su se iselili u Kranjsku. Od Gusića koji su ostali živjeti u širem zadarskom zaleđu spominje se 1318. knez Jakov de Hatugha. God. 1322. Ladislav, sin Jakova Vukovića, naveden je kao svjedok pomirbe braće Petra i Jakova, sinova Budislava Perkala. Stjepan i brat mu Stojislav, sinovi pokojnog Bogdana Gusića, spomenuti su te godine u ispravi bana Mladina II. Bribirskog. U ninskom kraju spominje se 1338. Juršin sin Družan koji daruje posjed u selu Raduhovoj Vasi u Lučkoj županiji Deskonovu sinu Radoslavu. Počasnim ninskim knezom 1384–94. bio je Budislav, sin pokojnoga kneza Budislava, a posjed mu je bio u Papratniku. Njegov suvremenik bio je Matija, za kojega se zna da je kao drvodjelja živio u Zadru. Braća Grgur i Petar, sinovi pokojnog Jurja Gusića iz Baščice, posjedovali su neku zemlju kraj Visočana. U drugoj pol. XV. st. spominje se više pojedinaca od plemena Gusića, poput braće Ivana (1454 — prije 1476) i Jakova (1454), sinova Ilije Pribislavića, Slavogosta (1456), sina kneza Jakova Slavogostovića iz Posedarja, Ivanova sina Šimuna (1457–73) iz Ljube u zadarskom kotaru, koji od 1461. kao graditelj barkâ živi u Zadru. Gašpar spominje se 1461, a Ivan iz Luke poznat je 1473. Grgur iz Like dao je 1505. u zakup nekom zadarskom zlataru zemlju, a 1508. držao je posjed u Rožanima. Matija je živio 1528. u Salima, a Jeronim (1530) u Zadru. U Zadru i okolici o Gusićima nema više traga u izvornoj građi.