HABDELIĆ, Juraj, pisac i leksikograf (Staro Čiče, IV. 1609 — Zagreb, 27. XI. 1678). Početnu školsku naobrazbu stekao u turopoljskome zavičaju, gimnaziju vjerojatno pohađao u isusovaca na zagrebačkome Griču. Članom Družbe Isusove postao je u Beču o. 1630. Nakon dvogodišnjega novicijata u Leobenu tri je i pol godine (1632–35) slušao filozofiju u Grazu. U god. 1635–39. predavao je u riječkoj, varaždinskoj i zagrebačkoj gimnaziji, 1639–43. studirao je teologiju u Trnavi, gdje je primio svećenički red. Vrativši se u Hrvatsku, bio je profesor u Varaždinu, potom se s istom zadaćom našao u Trnavi, gdje je postignuo doktorat filozofije. Nakon kraćega boravka u Zagrebu, tri je i pol godine (do 1651/52) bio rektor Varaždinskoga kolegija. Otada je (izuzevši boravak u Varaždinu šk. god. 1671/72) stalno živio u Zagrebu djelujući kao propovjednik u župi sv. Marka, gdje je naslijedio redovničkoga subrata N. Krajačevića, upravitelj Marijinih kongregacija, rektor Isusovačkoga kolegija (1654–57, 1663–66), upravitelj Seminara, ispovjednik. Živo se zauzeo u poslovima koji su omogućili da kralj Leopold I. zagrebačkoj akademiji pridijeli 1669. prava koja su imala druga sveučilišta, pridonijevši tako utemeljenju zagrebačkoga Hrvatskoga sveučilišta. — Književni Habdelićev rad oslanja se na njegovu izobrazbu i svećeničke službe koje je obavljao, a u funkciji je moralno-didaktičnoga i prosvjetiteljskoga diskursa u kojem autor prepoznaje ne samo mane i poroke ljudske naravi nego i suvremenoga hrvatskoga društva. Propovjedničku intonaciju zamjenjuje u njegovim prozama bujan barokni izraz u kojem vješto varira znanstveni stil s esejističkim i književnim, nerijetko protkan ironijom i porugom. Pripisuje mu se više djela, među ostalima i Duše verne, koje se spominju u bibliografiji I. Kukuljevića Sakcinskoga i crkvenim vizitacijama u XVII. i XVIII. st., ali je pouzdano autorstvo triju naslova. Prva knjiga, Zercalo marijansko (1662), prijekor je ljudske taštine i pohvala skromnosti, kojoj je uzor, »zercalo«, Bogorodica, odn. njezinih sedam krjeposti (svetost, razum, bogatstvo, zdravlje, ljepota, jakost, dobar glas), obrađenih u sedam opsegom različitih knjiga, pri čemu H. navodi, osim Svetoga pisma, grčke i rimske klasike (Platon, Aristotel, Plutarh, Ciceron, Tacit), teologe (Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura), patriste (Grgur Veliki, Augustin), suvremenike (P. A. Spinelli, L. Richeome, M. A. del Rio) i dr. Druga knjiga Pervi otca našega Adama greh (1674) naslanja se naslovom i tematikom na početak biblijskoga Staroga zavjeta i priče o rađanju ljudi u istočnome grijehu neposluha prema Bogu i njihovu oslobađanju u sakramentu krsta. Na opreci zla i dobra H. gradi mnoge »pelde« preuzete iz literature, iz povijesti, ili iz piscu suvremenoga života: opreke među krivovjercima i vjernicima, rastrošnom gospodom i ubogim kmetovima, nedoučenim razmetljivcima i skromnim znalcima. Ta se knjiga po stilskim i jezičnim vrednotama uvršćuje među najbolje knjige kajkavskoga narječja, a zanimljiva je i po reminiscencijama o Gupčevoj seljačkoj buni i zrinsko-frankapanskoj uroti. U njezinu sastavljanju obilno se služio djelima A. Dauroltiusa, H. Drexeliusa i P. Zechentnera, starijim piscima i suvremenicima, među ostalima i Marulićevim djelom De institutione bene vivendi. U obama Habdelićevim proznim djelima zrcali se u prvom redu kršćanska pobožnost, ali se obilno odražavaju teme i prizori iz piscu suvremene svakodnevice kajkavske i ukupne hrvatske književnosti u doba crkvene obnove. H. je razlikovao dvije inačice pisanoga jezika – slovenski i hrvatski – prema dvama fonetskim podatcima, zamjenama jata i poluglasa. U predgovoru Zercala iznosi tomu primjere »slovenskim« oblicima lehko, osem, jalen, nesem odgovaraju »horvatski«: lahko, osam, jalan, nisam. Te dvije glasovne pojedinosti znatno su obilježile hrvatski književnojezični razvitak od baroknoga do preporodnoga doba. Belostenčev rječnik u svojemu tiskanom obliku (1740) rabi posebna slova: ë=e /a, ė. = e/ i / (i)je (lëhkò, oɾzëm, jalën, pėɾzëk, rėdkëk, vėtër). Ilirci pak, uvevši slovo ě i prihvativši štokavsku zamjenu poluglasa, pisali su bědan, pa i poštokavljivali kajkavske tvorbe (vuzem – vuzam). H. tvrdi kako poznaje malo knjiga tiskanih »slovenskem jezikom«. Uz Krajačevića, pred očima je mogao imati samo I. Pergošića i A. Vramca. Osim jedne od bitnih pojava pisanoga jezika, »litere ali slova«, dakle grafijskih pitanja, u kojima uglavnom nasljeduje svoje kajkavske prethodnike, Habdelića zanima i »reč«, leksik. Sastavio je i 1670. tiskom objavio prvi kajkavski rječnik, Dikcionar, da bude »na pomoč napredka u dijačkom navuku školneh mladencev horvatskoga i slovenskoga naroda«, tj. da kao školski udžbenik za latinski jezik služi u cijeloj sjevernoj Hrvatskoj, ponajprije u školama isusovačkih kolegija. Građu je crpio iz cijeloga hrvatskoga narječnoga sustava: iz »majdačkoga i zagorskoga« (kajkavskoga), iz »solarskoga« (čakavskoga) te iz »tukavskoga« (štokavskoga). Za jednu hrvatsku riječ često daje nekoliko latinskih značenja, npr. za »lep«, čak šest. Među hrvatskom se leksičkom građom u Dikcionaru nalaze riječi iz seoskoga okružja (npr. nazivi životinja i žita), ali i gradskomu životu svojstven civilizacijski leksik, dijelom ažuriran i društvenim promjenama, npr. razlikovanje nekoliko vrsta »dijaka« kao posljedica podizanja akademske nastave na sveučilišnu razinu. Rječnik obuhvaća o. 12 000 riječi, pa je već Habdelićev suvremenik I. Belostenec mislio da je odviše oskudan. Svu je njegovu građu uvrstio u svoj dvostruko veći Gazophylacium, učinivši je tako temeljnicom hrvatske kajkavske leksikografije. — H. je dobro poznavao djela europskih pisaca na latinskome jeziku, ali i dotadašnje malobrojne kajkavske pisce. Obavio je temeljite jezične pripreme: upoznao je hrvatski narječni sustav; po njegovim govorima i po pisanoj baštini tragao je za leksičkim blagom, ne izbjegavajući žargonske izraze, utemeljivši leksikografiju u sjevernoj Hrvatskoj. Kao propovjednik podjednako sklon učenoj retorici i pučkomu govorništvu, dosegnuo je virtuozan stil i živahan način prikazivanja uz pojedine lekseme iz turopoljske i zagrebačke govorne kajkavštine rabeći baroku svojstvene stilske figure. Po njegovoj plodnosti i kakvoći proznih mu djela književna ga historiografija svrstava u sam vrh kajkavske i ukupne hrvatske književnosti u doba crkvene obnove.
DJELA: Zerczalo Marianzko. Stampano U-Nemskom Gradczu pri Ferenczu Widmanſtetteru, 1662. — Dictionar, ili Réchi Szlovenszke. Stampano u Nemskom Gradczu, pri Odvetku Widmanstadiussa, 1670 (pretisak Zagreb 1989). — Pervi otcza nassega Adama greh. Stampano Vnemskom Gradczv. Pri Oduetku Widmanſtadiuſſa, Leto 1674.
LIT.: T. Mikloušić: Izbor dugovanyh vszakoverztneh. Zagreb 1821, 92. — xxx: Slavo-ilirsko i slavo-česko narěčje s drugimi jezici vu ogledu bogatosti rěčih prispodobljeno. Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska, 1(1835) 48, str. 290–291. — M. Vrhovac: Poziv pokojnoga episkopa Maximiliana Verhovca Rakitovackoga na sve duhovne pastire svoje episkopie, g. 1813. izdat. Danica ilirska, 3(1837) 24, str. 93–97. — (A. Mažuranić, A. Veber Tkalčević i M. Mesić): Ilirska čitanka, 1. Beč 1856, 256–260. — I. Kukuljević Sakcinski: Bibliografia hrvatska, 1. Zagreb 1860, 49. — P. J. Šafařík: Geschichte der illirischen und kroatischen Literatur. Prag 1865, 277, 312, 356, 368. — I. Kukuljević Sakcinski: Književnici u Hrvatah s ove strane Velebita, živivši u prvoj polovini XVII. vieka. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 9(1868) str. 184–188. — F. Iveković: Prilozi ka karakteristici XVII. vieka. Vienac, 11(1879) 17/21, str. 264–268, 282–284, 299–300, 314–316, 334–335. — T. Maretić: Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima. Zagreb 1889, 123–127. — Đ. Šurmin: Povjest književnosti hrvatske i srpske. Zagreb 1898, 130. — V. Jagić: Ein Prediger aus dem Ende des XVII. Jahrh. in Agram. Archiv für slavische Philologie (Berlin), 26(1904) str. 578–597. — N. Andrić (A): Iz hrvatske kulturne prošlosti. Narodne novine, 76(1910) 251, str. 1; 257, str. 1. — V. Jagić: Nochmals Juraj Habdelić und seine liter. Tätigkeit im XVII. Jahrhundert. Archiv für slavische Philologie, 31(1910) str. 529–553. — V. Jakušić: Izvori Habdelićevu djelu »Pervi otcza nassega Adama greh«. Izvješće Kr. realne gimnazije u Senju za školsku godinu 1910/11, 1911, str. 3–42. — Otkriće spomenploče Jurju Habdeliću. Male novine, 2(1911) 243, str. 2. — V. Dukat: Prilozi ka biografiji Jurja Habdelića. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1912, 7, str. 95–100. — Isti: Habdelićev »Syllabus«. Ibid., str. 101–105. — B. Vodnik: Povijest hrvatske književnosti, 1. Zagreb 1913, 269–271. — F. Fancev: Einige Bemerkungen zur Geschichte des Schrifttums in Kroatien. Archiv für slavische Philologie, 35(1914) str. 379–413. — V. Dukat: Shakespeare i Habdelić. Nastavni vjesnik, 30(1921–22) str. 539–540. — Isti: O Jurju Habdeliću. Ibid., 32(1923–24) str. 124–128. — A. Kassovitz-Cvijić: Naša stara književna kajkavština. Jutarnji list, 15(1926) 5276, str. 5. — M. Vanino: Juraj Habdelić (1609–1678). Biografijski podaci. Vrela i prinosi, 1933, 3, str. 105–110. — F. Galinec: Juraj Habdelić kao književni ugled i izvor Mulihov. Nastavni vjesnik, 42(1933–34) str. 39–46. — Isti: Edipov motiv u hrvatskoj kajkavskoj književnosti 18. stoljeća. Ibid., str. 89–96. — Isti: Prilozi za povijest hrvatske književnosti u XVII. i XVIII. stoljeću. »Loci communes« u pričanju starijih hrvatskih pisaca. Ibid., 43(1934–35) str. 28–37, 127–142. — Isti: Ezopova basna u hrvatskoj kajkavskoj književnosti XVII i XVIII stoljeća. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1935, XXX/1, str. 32–46. — Isti: J. Habdelić, T. Brezovački, Š. Zagrebec. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd), 1935, XV/1–2, str. 64–74. — Isti: Legenda »Barlaam i Jozafat« u tradiciji hrvatske književnosti XVI.–XVIII. stoljeća. Nastavni vjesnik, 44(1935–36) str. 185–200. — Isti: Habdelićev utjecaj u Gašparotijevoj legendi »Cvet sveteh«. Vrela i prinosi, 1936, 6, str. 108–138. — M. Vanino: Nekrolozi Jurja Habdelića i Baltazara Milovca. Ibid., str. 144–151. — F. Galinec: Marko Marulić i Juraj Habdelić. Nastavni vjesnik, 45(1936–37) str. 23–27. — Isti: Reminiscencije Jurja Habdelića iz prošlosti Varaždina. Spomenica varaždinske gimnazije 1636–1936. Varaždin 1937, 117–125. — S. Ivšić: Legenda o Ivanu Zlatoustom u Habdelićevu »Zrcalu Marijanskom«. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1938, XVIII/1–2, str. 13–22. — G. Bujas: Katolička crkva i naša narodna poezija. Nova revija, 18(1939) 1/3, str. 23–43, 119–132, 223–230. — F. Fancev: Hrvatska kajkavska poezija prošlih vjekova. Ljetopis JAZU, 1939, 51, str. 86–105. — F. Galinec: Još tri varijante za Edipov motiv u našoj književnoj predaji, iz XVII i XVIII stoleća. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1940, XIX/1–2, str. 109–115. — V. Dukat: Juraj Habdelić. U: Sladki naš kaj. Zagreb 1944, 38–95. — S. Ježić: Hrvatska književnost od početka do danas 1100–1941. Zagreb 1944, 125–126. — M. Kombol: Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda. Zagreb 1945. — M. Kosor: Najstariji slavenski dikcionar. Rad JAZU, 1957, 315, str. 5–28. — S. Musulin: Hrvatska i srpska leksikografija. Filologija, 2(1959) str. 41–63. — K. Georgijević: Lik Jurja Habdelića poslije trista godina. Zbornik u čast Stjepana Ivšića. Zagreb 1963, 91–101. — V. Bazala: Preteče, osnutak i razvoj Sveučilišta u Zagrebu do 1918. godine. Zbornik za historiju školstva i prosvjete, 1965, 2, str. 51–82. — K. Georgijević: Hrvatska književnost od XVI do XVIII stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni. Zagreb 1969. — M. Vanino: Isusovci i hrvatski narod, 1. Zagreb 1969, 130–133. — Spomenica u povodu 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, 1. Zagreb 1969, 295–305. — A. Šojat: Pravopis stare kajkavske književnosti. Filologija, 6(1970) str. 265–282. — I. Fuček: Jurja Habdelića »Zerczalo Marianzko«. Kolo, 9(129)(1971) 3, str. 175–196. — M. Braim: Počeci kajkavske leksikografije. Kaj, 7(1974) 5/6, str. 105–109. — A. Šojat: Habdelićev »Pervi otca našega Adama greh«. Forum, 13(1974) 9, str. 795–799. — O. Šojat: Juraj Habdelić (1609–1678) i njegov književni rad. Kaj, 7(1974) 10, str. 5–68. — F. Švelec: Hrvatska književnost sedamnaestog stoljeća. U: Povijest hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1974, 236–238. — O. Šojat: Juraj Habdelić (1609–1678). U: Pet stoljeća hrvatske književnosti, 15/II. Zagreb 1977, 41–53. — J. Vončina: Habdelićev stav prema jeziku. U: Analize starih hrvatskih pisaca. Split 1977, 183–189. — Z. Vince: Putovima hrvatskoga književnog jezika. Zagreb 1978. — Z. Bartolić: Sadržajne paralele između Vida Došena i Jurja Habdelića. Forum, 18(1979) 1/2, str. 124–135, i u: Zbornik radova o Vidu Došenu i Blažu Tadijanoviću. Osijek 1981, 49–56. — M. Šicel: Hrvatska književnost. Zagreb 1982, 33–34. — A. Šojat: Turopoljski govori. Hrvatski dijalektološki zbornik, 6(1982) str. 317–493. — J. Vončina: Stilska virtuoznost Jurja Habdelića. Ibid., str. 303–313. — Z. Bartolić: Književno djelo Jurja Habdelića. U: Sjevernohrvatske teme, 3. Čakovec 1985. — I. Frangeš: Povijest hrvatske književnosti. Zagreb—Ljubljana 1987, 103–104, 458. — J. Vončina: Jezična baština. Split 1988, 269–278. — J. Bratulić: Juraj Habdelić. Život i djelo. Dodatak pretisku Dikcionara. Zagreb 1989, 1–15. — V. Horvat: Juraj Habdelić među isusovačkim leksikografima. Ibid., str. 16–26. — J. Bratulić: Sjaj baštine. Split 1990, 227–234. — Isti: Hrvatska barokna propovijed. U: Hrvatski književni barok. Zagreb 1991, 279–296. — J. Vončina: Mjesto Habdelićeva rječnika u povijesti hrvatskoga književnoga jezika. U: Isusovci u Hrvata. Zagreb 1992, 301–308. — M. Moguš: Povijest hrvatskoga književnoga jezika. Zagreb 1993, 100–103; 1995², 105–109. — Kajkaviana Croatica. Zagreb 1996, 91–119, 143–166, 465–490. — D. Jelčić: Povijest hrvatske književnosti. Zagreb 1997, 64.
Josip Vončina (2002)