HABEDUŠ KATEDRALIS, Rudolf

HABEDUŠ KATEDRALIS, Rudolf (Heister, Rudeša), romanopisac, publicist i dramatičar (Krapina, 8. III. 1894 — Zagreb, 13. IX. 1960). Osnovnu školu završio u Zagrebu 1904. Prvim književnim radovima javlja se 1913. u Slobodnoj riječi. Potom objavljuje u periodicima Ilustrirani novi jug (1919), Dom i svijet (1920–23), Interesantni list (1924), Jutarnji list (1927, 1936), Svijet (1927), Večer (1927), Male novine (1929), Kulisa (1931, 1933–34), Novosti (1931–32, 1937–38), Narodne novine (1932), Zagreb (1933–34, 1936), Danica (1937), Hrvatski dnevnik (1938, 1940–41), Hrvatska pozornica (1941–45), Nova Hrvatska (1943–45, rubrika Iz galerije Katedralis), Deutsche Zeitung in Kroatien (1944–45), uglavnom feljtone o ljudima i događajima iz zagrebačke gornjogradske prošlosti, ali i iz suvremenog Zagreba, eseje, kritike, impresije, novele te romane u nastavcima od kojih su veći uspjeh postigli oni povijesne tematike Katakombe svetoga Marka (s Dujom Giromettom, Male novine, 1929), Sibila (Novosti, 1931–32), Vitez Kornelius Medvedgradski (Kulisa, 1931), Portre Dore Rubido (Zagrebački list, 1940). Pokretač je, urednik i izdavač (sa Z. Vukelićem) Hrvatske metropole (1925–26), jedan od pokretača i suradnik Zagrebačkog lista (1939–40) te urednik u Narodnim novinama (1941–45). HNK u Zagrebu izveo mu je dramu Gornji grad (1936), prigodno napisan komad Živa šahovska igra (suautor B. Pavlović, 1941) i komediju Dr. Petricza Kerempuh ili Moglo bi se i danas dogoditi (suautor Vukelić, 1944). Feljtone također objavljivao na Radio-Zagrebu (1938–40) te na Hrvatskom krugovalu (1941–45, serijali Portreti iz galerije »Stari Zagreb« i Kroz stari Zagreb). Jedan je od začetnika hrvatske radiodramske tradicije; na Radio-Zagrebu emitirani su »radio skeč« Vitez i gospođica (1933), »radio dramoleti« Šenoin stari Zagreb ili Crni kos kao najvjerniji suradnik najvećeg hrvatskog pisca i Javlja se starinska ura (oba 1938) te »radio aktovka« Badnjak zaboravljenih (1939). Od neizvedenih dramskih tekstova tiskani su drame Ruine (1919) i U magli (1921), satirički triptihon Eldorado (1922) i drama »u starozagrebačkom gornjogradskom žargonu« Dora Rubido (1944). Nakon II. svjetskog rata zaposlen u knjižnici Radio-Zagreba 1950–51. potom objavljuje povijesne romane u tjednim sveščićima u nastavcima (Tajne staroga Zagreba). U povijesnim romanima slijedi narativne formule H. Dragošića i Marije Jurić-Zagorke (epizodičnost, melodramski i senzacionalistički efekti, dinamična fabula). Zapaženiji su Laudonova ljubav (1942), o austrijskom vojskovođi G. Laudonu, u kojem se izrazitije oslanja na povijesne dokumente i Portre Dore Rubido, s melodramski intoniranom pričom i uporabom uokvirenog pripovijedanja. Zagorkinu tipu povijesnog romana sa zapletenim fabulama, velikim brojem likova, gomilanjem motiva i naglim obratima najviše se približio u Katakombama svetoga Marka. Djelo je izazvalo polemiku između autora i Zagorke koja ih je optužila za plagijat njezina neobjavljena romana. Od romana suvremene tematike izdvaja se Kavana Corso (1925), u kojem tematizira zagrebačke mondene krugove 1920-ih. Njegovi se feljtoni odlikuju lirskim stilom, sentimentalnošću i nostalgijom u tradiciji Zagrebulja A. Šenoe i zapisa R. Jorgovanića, D. Hirca i A. G. Matoša. Izbor feljtonističkih tekstova objavio je B. Donat pod naslovom Šetnje Gornjim gradom i starim Zagrebom (Zagreb 1997). Potpisivao se i pseudonimom Ivan I(vanović).