HABERLE, Marijan

HABERLE, Marijan, arhitekt (Zagreb, 16. V. 1908 — Rijeka, 20. III. 1979). U Zagrebu maturirao u I. realnoj gimnaziji 1926. i 1931. diplomirao arhitekturu u klasi H. Ehrlicha na Tehničkom fakultetu. God. 1930–33. radi u biroima arhitekata R. Lubynskog i S. Hribara te u građevnom poduzeću A. Helfmana u Zagrebu, 1934–40. s H. Bauerom vodi arhitektonski biro, 1940–45. radi samostalno a tijekom 1943–45. predaje i na Tehničkom fakultetu. Nakon II. svjetskog rata radi 1945. na obnovi naselja u Lici, zatim je do 1947. projektant u Ministarstvu narodnog zdravlja NRH i 1948–51. voditelj projektne skupine u Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu, 1951–53. predaje na Tehničkom fakultetu u Sarajevu, a od 1951. do umirovljenja 1976. direktor je projektnog biroa »Haberle« (poslije »Forum«), u kojem radi do 1979. S Bauerom još prije II. svjetskog rata, u duhu moderne arhitekture, izvodi Zagrebački zbor na Savskoj cesti, kbr. 25 (1936), hotel »KOP-OP« u Ulcinju (1937), u Zagrebu kuću obitelji Aleksander na Gornjem prekrižju, kbr. 12, crkvu sv. Josipa na Trešnjevačkom trgu (samostalno) i Inženjerski dom u Pierottijevoj ul., kbr. 4 (1937), obiteljsku kuću Švarc (Gavrin) u Torbarovoj ul., kbr. 11 i Željezničarsku bolnicu na Jordanovcu (1938), stambenu poslovnu zgradu »Fiat« na Savskoj cesti, kbr. 56 (1939), stambenu zgradu s kinodvoranom u Kordunskoj ul., kbr. 1 (danas Kinoteka) i samostalno crkvu sv. Marka Križevčanina na Selskoj cesti, kbr. 91 (1940). Do 1943 (do 1940. s Bauerom) H. je radio četrdesetak natječaja i projekata s desetak prvih nagrada i dvadesetak nagrađenih radova: Dom profesora u Beogradu, Sokolski dom u Sarajevu i Obrtnu školu te Gradsku stručnu školu u Zagrebu (1935), željeznički kolodvor u Sarajevu (1936), »Napretkov« konvikt u Zagrebu, palaču Monopola i Predsjedništva vlade u Beogradu, konvikt »Narodne uzdanice« u Sarajevu i Ministarstvo prosvjete u Beogradu (1937), Etnografski muzej i palaču Hipotekarne banke u Beogradu (1938), Ekonomsko-komercijalnu školu u Zagrebu (1940), vojarne i Vojnu bolnicu u Zagrebu (1941), željeznički kolodvor u Sofiji (1943, s M. Ivačićem, međunarodni natječaj), studentsko naselje »Napredak« u Zagrebu (1943). Za mnoge svoje privatne i javne objekte izvodio je i interijere. Nakon II. svjetskog rata H. je, najčešće u suradnji, izveo više od pedeset javnih, društvenih, hotelskih, industrijskih i stambenih objekata: Zagrebački velesajam (danas Tehnički muzej) na Savskoj cesti, kbr. 18 i Brodarski institut u Aveniji V. Holjevca, kbr. 20 u Zagrebu (1949), krunište brane HE Jablanica (1953), stambene zgrade u Kukuljevićevoj ul. i na Krešimirovu trgu u Zagrebu (1955), prvu fazu novoga Zagrebačkog velesajma (1955–56), hotel »Plitvice« na Plitvičkim jezerima (1955–58), Visoku tehničku školu u Ul. I. Lučića, kbr. 5 (1957), palaču Matice iseljenika (1958–63) i Koncertnu dvoranu »Vatroslav Lisinski« na Trgu S. Radića (1958–73, s Minkom Jurković i Tanjom Zdvořak), poslovnu zgradu na Miramarskoj cesti (1962), sve u Zagrebu, vodotoranj (1964) i banku (1965) u Sisku, željeznički kolodvor u Slavonskom Brodu (1967), tipske stambene zgrade u Zaprešiću (1973) i dr. U četrdesetak natječaja dobio je desetak prvih nagrada, petnaestak drugih i više ostalih nagrada i otkupa. Uz to je radio više neizvedenih projekata i izvedenih interijera vlastitih javnih i poslovnih zgrada (Koncertna dvorana »Vatroslav Lisinski«). God. 1932. sudjelovao je na izložbi Kluba hrvatskih arhitekata u Zagrebu, 1934. na izložbi Jugoslavenske arhitekture u Rogaškoj Slatini te poslije na izložbama jugoslavenske arhitekture u Ateni 1955, Londonu 1959. i na Zagrebačkom salonu 1965, 1974. i 1976. H. je od početka svoga rada izrazit modernist snažna individualnog izraza koji pomiruje kreativni konstruktivizam i estetski funkcionalizam na osebujan i prepoznatljiv način, pokazujući ih kao osnovne ali i posebne vrijednosti moderne hrvatske arhitekture. U svojoj arhitekturi kroz prostornu funkcionalnu koncepciju nastoji sintetizirati konstruktivne elemente i slobodno oblikovane strukture. Njegova je arhitektura lagana i prozračna ali jasna i stroga u funkciji. Bio je član mnogih natjecateljskih komisija, uredništva Arhitekture i komisija za stručna zvanja. God. 1977. izabran je za izvanrednog člana JAZU. Dobio je nagrade za životno djelo »Viktor Kovačić» (1969) i »Vladimir Nazor« (1973).