HADROVICS, László

HADROVICS, László, filolog (Lendava, 27. VI. 1910 — Budimpešta, 12. V. 1997). Rođen u obitelji podrijetlom iz Hrvatskoga zagorja. Gimnaziju polazio u Kőszegu i Keszthelyu (1921–29). Diplomirao latinski, njemački i mađarski jezik s književnostima, potom slavistiku pri Filozofskome fakultetu u Budimpešti. Doktorirao 1934. tezom A Muraköz helynevei o toponimima u Međimurju. Od 1937. službovao je u Budimpešti u Sveučilišnoj knjižnici do 1941, kao privatni docent 1941–42, u Institutu za podunavske studije Mađarske akademije 1941–51, pri Filozofskome fakultetu kao docent u Istvána Kniezse 1951–54. i profesor do umirovljenja 1974. Kao predstojnik sveučilišne katedre za slavensku filologiju 1965–74, ujedno je urednik časopisa Studia Slavica Mađarske akademije. Glavna su područja njegove djelatnosti južnoslavenske filologije (hrvatska, slovenska i srpska), mađarsko jezikoslovlje (monografije o sintaksi, semantici, frazeologiji) te etimologija, onomastika i leksikografija. Posebno je zaokupljen hrvatsko-mađarskim suodnosima, poviješću starohrvatske književnosti i pravopisa do Gajeve reforme te ukupnom pismenom baštinom Hrvata kajkavaca i gradišćanskih Hrvata: Ungarn und die Kroaten (Ungarische Jahrbücher, Berlin—Leipzig 1941), Zur Geschichte der einheitlichen kroatischen Schriftsprache: Johannes Belostenec (1594–1675) als Lexikograph und Prediger i Zur Geschichte der kroatischen Rechtschreibung im XVIII. Jahrhundert (Archivium Europae Centro-Orientalis, Budimpešta 1942, 1944), Protestantische Werke in kajkavischkroatischer Sprache aus der Druckerei des Joannes Manlius (Studia Slavica Academiae scientiarum Hungaricae, Budimpešta 1982; suautor G. Borsa), Cantilena pro sabatho: Starohrvatska pasionska pjesma iz 14. stoljeća (Filologija, 1984), Sprache und Stil in den Dramen von Tituš Brezovački (Festschrift für Josip Matešić, Mannheim 1992). Pisao je i o hrvatsko-mađarskim varijantama tekstova Visio Philiberti, pjesmi o Mariji Magdaleni, predlošcima Rumanca trojskoga, Aleksandride, Zvončaca M. Magdalenića i dr., ali je teza o mađarskome predlošku hrvatsko-glagoljske Trojanide opovrgnuta (J. Hamm). Pisao o hrvatskoj pravopisnoj povijesti, hrvatsko-mađarskoj dvojezičnosti, inojezičnim elementima i posuđenicama, hrvatskoj gramatici, književnome jeziku kajkavskih pisaca, o leksikografima i etimologijama »zatamnjenoga podrijetla« te o onomastici i toponomastici: Archivium Europae Centro-Orientalis (1937, 1939, 1942, 1944), Građa za povijest književnosti hrvatske (1939), Osztályának Közlemenyei (Budimpešta 1951, 1954, 1957, 1960, 1971), Studia Slavica Academiae scientiarum Hungaricae (1955–58, 1960–61, 1964, 1966–68, 1972–73, 1977, 1982, 1984), Die Welt der Slaven (München 1962, 1976), Anali Filološkog fakulteta u Beogradu (1965), Anzeiger für slavische Philologie (Graz 1966, 1974), Starine (1969), Hrvatski dijalektološki zbornik (1982). Prinos su hrvatskomu jeziku u Mađara i dvije srednjoškolske gramatike i dva dvojezična rječnika u više izdanja; od 1996. u suautorstvu s Istvánom Nyomárkayem. Prijevodima na mađarski pridonio je promicanju hrvatske književnosti: izbor novela S. Kolara (Az Ítéletnap, Budimpešta 1940), A. Šenoa, Seljačka buna; A. Kovačić, U registraturi, odlomak; V. Novak, K. Š. Gjalski (Világirodalmi antalógia, 4, Budimpešta 1956) i Muka spasitelja našega (A szerb-horvát irodalom kistükre, Budimpešta 1969; s J. Tótfalusijem). Prijevod u srokovima Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengića nije objavljen. Autor je monografija Kajkavische Literatur (1964), Schrifttum und Sprache der burgenländischen Kroaten (1974) i Ungarische Elemente im Serbokroatischen (1985), svojevrsnih jezičnih i antologijskih riznica u uspostavljanju mostova uzajamnosti. U hungaristici se drži utemeljiteljem teorije i metodologije proučavanja funkcionalne mađarske sintakse i obnoviteljem etimologijskoga ogranka mađarskoga jezikoslovlja, a u kroatistici jednim od najsustavnijih proučavatelja hrvatsko-mađarskih književnih i jezičnih veza te hrvatske kajkavske i gradišćanske književnosti i kulture. Od 1948. bio je dopisni i od 1970. redoviti član Mađarske akademije znanosti, od 1974. dopisni član JAZU (HAZU) te od 1966. član Međunarodnoga slavističkoga komiteta. God. 1995. primio Nagradu »Vatroslav Jagić« za izniman prinos u proučavanju i promicanju hrvatskoga jezika i književnosti.