HAIMAN, Fanika

HAIMAN, Fanika, pjevačica, alt i glumica (Božjakovina, 27. VII. 1871 — Zagreb, 10. IV. 1930). Pjevanje učila u Ide Wimberger u glazbenoj školi HGZ, gdje je diplomirala 1889, potom se usavršavala u Beču. God. 1897. postala članicom zagrebačkoga kazališta u kojemu je nastupala do kraja života. Debitirala 1897. ulogom Filipjevne u operi Evgenij Onjegin (P. I. Čajkovski), zatim pjevala manje mezzosopranske i altovske uloge u operama i operetama te glumila u komedijama, salonskim igrama, lakrdijama. Nastupala je u doba izgrađivanja repertoara HNK pa je mnoge uloge, osobito pjevačke, ostvarila na prvim zagrebačkim izvedbama među kojima su zapažene Liverotto u operi Lucrezia Borgia (G. Donizetti), jedna od Walküra u istoimenoj Wagnerovoj operi, Droll u Oberonu (C. M. Weber), Mistress Bentson u Lakmé (L. Delibes), Krčmarica u Borisu Godunovu (M. P. Musorgski), Alvarez u komičnoj operi Giroflé-Girofla (C. Lecocq), Klotilda u Malom divljanu (I. Zajc). U operetnom repertoaru bila je prva zagrebačka Mirabella u Barunu ciganinu (J. Strauss ml.), Rose u Lijepoj Lurette (J. Offenbach), Jadviga u Poljačkoj krvi (O. Nedbal), Julča u Ciganskoj ljubavi i Staza u Grofu Luxemburgu (obje F. Lehár), Ema u Adieu Mimi (R. Benatzky), Kudenstein u Grofici Marici i Anhilte u Kneginji čardaša (I. Kálmán), Betulija u Umjetničkoj žici (E. Eysler), Miss Thompson u Princezi dolara (L. Fall), Maruša u Caričinim amazonkama (V. Parma), Kornelija u Barunu Trenku i Sarabul u Bosonogoj plesačici (obje S. Albini), Vilim u Momcima na brod (Zajc), Eveline u Maloj Floramye (I. Tijardović). U komediografskom repertoaru igrala je najrazličitije uloge počev od Seljakinje u Molièreovu Gospodinu de Pourceaugnacu, Phtatateete u Cezaru i Kleopatri te Emmy u Liječniku u dilemi (obje B. Shaw), Barbare u Gričkoj vještici (Marija Jurić-Zagorka) i Želazne u Panni Maliczewskoj (Gabrijela Zapolska) do Malkele Cohen u Triput vjenčani (Anne Nicholls) i nezaboravne Miss Prism u Glavno je da se zove Ernest (O. Wilde). God. 1922. proslavila je 25. obljetnicu umjetničkog rada ulogom Amerikanke Lizzi u komediji Muž na lutriju (R. Johnson-Young), a posljednji put je nastupila na sceni 7. IV. 1930. kao Corinne u opereti Pobjednica oceana (Ž. Hirschler). Iako je tijekom karijere tumačila epizodne uloge po temeljitosti i predanosti radu svrstana je među stupove repertoara HNK. Svaku pa i najmanju ulogu razradila je u tančine, s urođenim darom za karakterizaciju likova. Varirajući intonaciju glasa, mimiku i geste »stvorila je čitavu galeriju originalnih tipova« (S. Batušić) i stekla golemu popularnost.