HAJKO, Mijo

HAJKO, Mijo (Mihail, Mihajlo), skladatelj i violončelist (Zagreb, 1. I. 1820 — Zagreb, 30. III. 1848). Usporedo s gimnazijom u Zagrebu pohađao 1829–36. glazbenu školu HGZ, gdje su mu predavali V. Ježek, A. Kirschhofer i J. K. Wisner Morgenstern; bogosloviju završio 1842. Zaređen za svećenika 1843; služio je 1844–48. u Remetincu, Vidovcu kraj Varaždina i Koprivnici. Na bogosloviji – gdje je nekolicina glazbeno školovanih a gorljivih pristaša narodnog preporoda odlučujuće djelovala na njegov glazbenički put – sudjelovao je 1839. u osnivanju Narodnog ilirskog skladnoglasja družtva (od 1868. Glasbeno pjevačko družtvo »Vienac«), kojem je 1841–42. bio predsjednikom. Na društvenim koncertima nastupao je kao član orkestra i pjevačkog zbora te kao solist. Kao violončelist nastupio je 1840. na prvom koncertu Skladnoglasja, predstavivši se i prvom svojom zbornom skladbom U ilirsko kolo (nije se sačuvala), a kao violinist 1841. Na društvenom koncertu 1842. interpretirao je jednu od violina u koncertu za 2 violine L. Janse te Fantaziju za violončelo J. Dotzauera i violončelističku pratnju u solo-popijevci Zvuk roga A. E. Titla. Kako u Zagrebu dotad nije bilo violončelističkih solista, drži se da bi H. mogao biti prvi naš »solo igrač na violončelu« (B. Birt). Od njegovih skladba sačuvane su: Ljubav ilirskog junaka prema svojoj majci pri polasku na vojsku (Evo jur me zove) za glas i glasovir u c-molu (tekst P. Štoos) iz 1840 (prijepis u arhivu »Kola«), V. Rosenberg Ružić obradio ju je za glasovir i uvrstio u svoju Najnoviju glasovirsku školu, 1 (Zagreb 1917); Pjesma austrijanskih Ilira (Mi smo, braćo, ilirskog sinci plemena) za glas i glasovir u F-duru (tekst M. Topalović) iz 1841, sačuvana u zbirci V. Lisinskog 23 najobljubljenije ilirske popievke (rkp. u arhivu »Kola«), B. Širola uvrstio ju je u Hrvatsku pjesmaricu (Zagreb 1942) a Rosenberg Ružić, prerađenu za glasovir, u svoju Najnoviju glasovirsku školu, 2; popijevka Rěč Ilira (Uviek složno treba poći) za muški zbor uz pratnju glasovira (tekst M. Bogović) iz 1841 (rkp. u arhivu »Vijenca«); arija Kad nas kopča savez sveti op. 2 u Es-duru za bas i mali orkestar (flauta, 3 violine, viola i violončelo) iz 1841 (rkp. u arhivu »Vijenca«) te kantata Cerne, quae clerus za tenor i bas solo, muški zbor i orkestar (flauta, klarinet, 3 violine, viola i violončelo) na tekst A. Mesarića (rkp. nepotpune partiture i sve dionice u arhivu »Vijenca«). Hajkov glazbeni izraz obilježen je preporodnim zanosom, a skladateljski rad odaje poznavatelja instrumentalne tehnike gudača; njegove su partiture prema onodobnim mjerilima »ukusno instrumentirane«, a u solo-popijevkama melodije lijepo oblikovane i široko razvijene, ali s dosta instrumentalnih obilježja.