HARTMAN, Stjepan

HARTMAN, Stjepan (Hartmann), vjerski pedagog i publicist (Osijek, 19. XI. 1854 — Zagreb, 24. X. 1908). Gimnaziju završio u Osijeku, teologiju 1878. u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Primivši te godine svećenički red, kapelanuje u Gradini kraj Virovitice, potom u Svetoj Mariji Okićkoj, a 1881. postaje vjeroučiteljem u zagrebačkoj Donjogradskoj dječačkoj školi. Na poziv F. Höppergera, superiora Družbe sestara milosrdnica, preuzima 1883. službu vjeroučitelja u samostanskoj Ženskoj učiteljskoj školi u kojoj predaje i matematiku. Ondje djeluje pastoralno i kao tajnik dobrotvornog Društva sv. Vinka Paulskoga (1885–89). Zbog narušena zdravlja napušta 1894. mjesto u samostanskoj školi i odlazi na liječenje u Bad Wörishofen. Ne uspjevši nakon povratka u domovinu dobiti zatraženo mjesto vjeroučitelja u Učiteljskoj školi u Petrinji, laća se uredništva časopisa Hrvatski učitelj. Kad je ispod njegova uredničkog pera 1895. izišao prvi broj, bio je s toga mjesta uklonjen, sljedeće godine isti je časopis prestao izlaziti, a time je bio završen i njegov pedagoško-nastavni rad. Privremeno preuzima upravu prebende Sv. Križa crkve sv. Marka, gdje stječe glas vrsna propovjednika. Neko vrijeme bio i njemački propovjednik u crkvi sv. Katarine te dušobrižnik u Horvatima, tada podružnici župe sv. Marka. Kao publicist javio se 1881. u Izvješću djevojačkih učionah u samostanu milosrdnica (surađivao do 1887. i u 1891). Sljedeće godine objavljuje u Katoličkom listu (br. 2–7) niz nepotpisanih članaka naslovljenih Vrieme je da se osviestimo. Osvrnuo se na duhovno-vjersko stanje u društvu pomućenih crkveno-državnih odnosa uzrokovanih posljedicama liberalnoga Zakona od 14. listopada 1874. ob ustroju pučkih školah i preparandijah za pučko učiteljstvo, kojim je pučko školstvo podržavljeno, a dotadašnji crkveni nadzor nad njim ograničen na vjeronaučnu nastavu. H. drži da u nas vlada crkveno mrtvilo i vjerska ravnodušnost te da »stvar valja s korjena zagrabiti« i revnijim djelovanjem u dušobrižništvu oživjeti katoličku svijest. Crkvu poziva da – u obranu vjere, a time i narodnih probitaka – odlučnije odgovori na protucrkvene izazove liberalne inteligencije, potpomognute akcijama slobodnog zidarstva. Predlaže da se, po uzoru na njemačku katoličku stranku Zentrum, osnuje katolička stranka koja bi u Saboru zastupala katoličke interese, primjerice, ponovno uvođenje »škola značaja skroz katoličkoga«. Predlaže i pokretanje glasila stranke, neovisnoga katoličkog političkog dnevnika. Pri tome se kritički osvrnuo i na neka izdanja Svetojeronimskoga društva, nalazeći u njima tragove naturalizma. Odgovorio mu je predsjednik Društva F. Iveković, koji »misli da u svemu ne treba tražiti religiozne poglede« (M. J. Mataušić). Oštru polemiku obustavilo je uredništvo Katoličkog lista, a u prilog Ivekovićevim slobodnijim shvaćanjima okončao F. Suk, rektor Sveučilišta u Zagrebu. A. Kotlarski kaže da se javljao u gotovo svakom broju kršćanski usmjerena pedagoškog polumjesečnika Hrvatski učitelj, pokrenuta 1877. u opreci Zakonu od 1874. U to je vrijeme nastalo Hartmanovo djelo o novom školskom zakonu od 1888, koji uspoređuje s onim iz 1874. Nakon kritičke raščlambe tekstova obaju zakona zaključio je da je novi zakon tek prividno konfesionalan te da su oba u temelju i duhu podjednako nepovoljna za katolički vjerski odgoj, za koji je – kako ističe – po tradiciji meritoran sud crkvenog učiteljstva. Uvažavajući crkvenu mjerodavnost, svojski i nadalje zagovara ponovnu uspostavu isključivo crkvenog nadzora nad pučkim školstvom. U katoličkom tisku djelo je ocijenjeno kao vrsna pedagoška literatura i kao »čitava mala enciklopedija o školskom pitanju« (opseže o. 880 str.). Kao vrlo agilan promicatelj organiziranoga Katoličkog pokreta polemički, kadšto oštro i jetko, reagira na liberalne te izrazito protukatoličke i protuvjerske tendencije koje su se potkraj XIX. i na poč. XX. st. širile putem tiska u Banskoj Hrvatskoj. Odlučno zastupa prava Crkve i njezinu ulogu u javnom životu, brani i širi vjersko-katoličke zasade te gotovo do kraja života ustrajava na osnivanju katoličkoga političkog dnevnika i stranke. Tekstove objavljuje u periodicima: Hrvatska (1895, 1901), Obzor (1895), Katolički list (1900, 1902–03), Glas naroda (1903), Vrhbosna (1905), Hrvatstvo (1906–08), Jutro (1908). Suvremeni biografi spominju njegovu suradnju u Hrvatskoj straži, a sâm A. Mahnić, njezin pokretač (1903), okupljajući suradnike povezao se i s Hartmanom, koji priloge najvjerojatnije nije potpisivao svojim imenom, što je, čini se prakticirao i u nekim drugim glasilima. Također je sudjelovao u sekciji za odgoj Prvoga hrvatskog katoličkog sastanka 1900, poticao utemeljenje Hrvatskoga katoličkog tiskovnog društva 1904, koji je preuzeo izdavanje katoličkoga političkog dnevnika Hrvatstvo. Taj je dnevnik zbog svojega radikalnog i stranačko-pravaškog programa postao metom napadaja protucrkveno usmjerenih krugova, a i uzrokom podjele u redovima svećenstva. Malobrojnijoj skupini radikalno raspoloženih pripadao je i H., koji je podupirao izdavačke aktivnosti krčkog biskupa Mahnića u Zagrebu. Kada je Mahnić – koji se, napustivši ideju da svoj program Katoličkog pokreta veže uz politiku i određenu političku stranku, već 1905. distancirao od Hrvatstva – utemeljio 1908. Pijevo društvo za promicanje katoličkog tiska među Hrvatima i pokrenuo njegovo glasilo Jutro, H. je unatoč svojim gledištima postao dopredsjednik Društva, suradnik Jutra i jedan od istaknutih muževa u Mahnićevu pokretu (J. Krišto). — H. se također zanimao za prirodne znanosti, osobito za matematiku koju je u zrelijim godinama studirao na zagrebačkom Sveučilištu. — Članci astronomskog sadržaja u Prosvjeti (1903) i Glasniku Hrvatskoga naravoslovnoga družtva (1904) rezultat su njegove suradnje u motrenju nebeskih tijela u zagrebačkoj Zvjezdarnici.