HATZE, Josip

HATZE, Josip, skladatelj, dirigent i pedagog (Split, 21. III. 1879 — Split, 29. I. 1959). U Splitu je 1897. završio Veliku realku. Glazbu je počeo učiti 1894. u talijanskog skladatelja L. Perigozza, koji ga poučava najprije privatno violinu i gitaru, a od 1897. glasovir i harmoniju u splitskoj glazbenoj školi Muzikalnog društva »Zvonimir«. Usporedo je počeo skladati, 1895. dvije mise, jednu hrvatsku i drugu latinsku, potom nekoliko popijevaka. God. 1897. sklada solo-popijevku Kad mlidija’ umreti (na stihove B. Radičevića), koja je izvedena 1898. na koncertu »Zvonimira« uz glasovirsku pratnju samog Hatzea i koja se smatra prvim njegovim ozbiljnijim djelom. God. 1898. upisuje se na Konzervatorij u Pesaru, gdje mu kompoziciju predaje P. Mascagni. Tijekom studija skladao je desetak solo-popijevaka, dijelom objavljenih u Zagrebu 1900. pod naslovom Romance i melodije za album. Zbirka odmah pobuđuje pozornost F. Kuhača, koji u Hatzeu prepoznaje izvorni glazbeni talent i, hoteći ga poduprijeti svojim autoritetom, s njim se dopisuje, s prekidima, od 1901. do 1910. Prva veća priznanja talijanskih i domaćih glazbenih izvjestitelja stječe H. praizvedbom Kola za mješoviti zbor i orkestar i Legende za bariton i orkestar 1901. u Pesaru. Po završetku studija 1902, odlazi u Trst na odsluženje vojnog roka, potom 1904. boravi u Beču, gdje upoznaje aktualan glazbeni repertoar. Vrativši se u Split, započinje višestruko djelovanje dirigenta, pijanista, pedagoga i skladatelja; 1905–14. vodi Muzikalno društvo »Zvonimir« i biva hvaljen već prvim nastupom s njim 1906. Uz dirigiranje društvenim orkestrom i zborom i organiziranje koncerata sa zahtjevnim programima (prva splitska izvedba Beethovenove I. simfonije), poučava u društvenoj glazbenoj školi, a od 1908. pedagoški rad proširuje na vlastitu privatnu školu i ubrzo stječe ugled vrsnoga pjevačkog pedagoga. Uz to je od 1910. učitelj glazbe u Zanatlijsko-umjetničkoj školi. God. 1911. praizvedbom opernog prvijenca Povratak u zagrebačkom HNK, potom na turneji u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku, Sarajevu i Beogradu, dobiva hvalospjeve i postaje općepoznatim skladateljem. Za I. svjetskog rata na albanskoj je fronti. Po povratku u Split vodi 1919–30. novoosnovano glazbeno društvo »Guslar«, s kojim je samo u prvih pet godina priredio četrdesetak koncerata s programom od dvije stotine skladba, među kojima i složenijih poput oratorija Stvaranje svijeta J. Haydna. Usporedo nastavlja s pedagoškim radom privatno i u Srednjoj tehničkoj i zanatskoj školi gdje poučava glazbu sve do 1947 (uz prekid za rata). Tridesetih godina postiže velike uspjehe ravnajući omladinskim zborom Jadranske straže. God. 1940. dirigira prvim koncertom novoosnovane Hrvatske filharmonije u Splitu. Uz to nastupa na koncertima i kao pijanist, najčešće pratilac pjevača. U jesen 1943. odlazi na Vis, potom u južnu Italiju pa u logor El Shatt u Egiptu, gdje je organizirao i vodio veliki pjevački zbor Centralnog odbora zbjega. U Egiptu je s tim zborom održao oko 150 koncerata u vojnim logorima, bolnicama, kazalištima, koncertnim dvoranama i na radijskim postajama, češće u Kairu i Aleksandriji, a po povratku u Splitu, u ljeto 1945. poduzeo je s njim turneju koncertirajući po dalmatinskim gradovima i u Zagrebu. Radeći sa zborom u zbjegu, bio je primoran sastavljati repertoar pa je, osim raznovrsnih aranžmana, skladao niz borbenih pjesama. U poratnim je godinama u Splitu, usprkos poodmakloj dobi, i dalje aktivan kao pedagog i stvaralac. Tada je napisao i većinu teoretskih spisa. God. 1950. postao je dopisni član JAZU. — H. pripada skupini skladatelja (B. Bersa, F. Dugan, D. Pejačević) koji su na razmeđu stoljeća (o. 1890–1920) obilježili razdoblje tzv. moderne u hrvatskoj glazbi i pripravili nastup sljedećeg naraštaja. U tom se prijelaznom razdoblju skladateljski razvio i stilski učvrstio pa je tijekom svog stvaralaštva ostao vezan na kasnoromantičku tonalnost i tradicionalan način oblikovanja. U biti lirik i skladatelj primarno melodijskog nadahnuća, posvetio se pretežito vokalnim oblicima pa je najvrjednije prinose hrvatskoj glazbi dao solo-popijevkama i zbornim skladbama te operama. Solo-popijevke (njih 57) skladao je na stihove pjesnika romantičara i svojih suvremenika (H. Badalić, M. Begović, A. Harambašić, R. Katalinić-Jeretov, R. Nikolić, A. Šantić i dr.), odabirući ponajviše ljubavnu i meditativnu liriku, zatim motive fantastike, legende, doživljaje prirode, obojene elegičnim tonovima, rezignacijom, melankolijom, karakterističnima za doba secesije. Urođenim smislom za pjevnu izražajnost melodike dao je svakoj popijevci posebno glazbeno ozračje već prema sadržaju teksta. Pri tome je sačuvao spontanost i jednostavnost glazbenog izraza pa su mnoge njegove popijevke stekle trajnu popularnost u najširim slojevima naroda, posebice Majka (prerađivali su je za različite sastave, čak i za tamburaški zbor), Ti, Mila si mi, Moja sudba, Molitva, Rob, Serenada, Emina, Tiho noći, Veče na školju, Cvati, cvati ružice. Zborne je skladbe skladao tijekom rada s pjevačkim sastavima proširujući i obogaćujući njihov repertoar. Sadržajem i glazbenim izričajem one se dopunjuju sa solo-popijevkama. Glavne su im značajke homofoni slog i jednostavnost glazbene građe, kojom dominira pjevna, izražajna melodijska linija čime se H. ponovno potvrđuje kao romantik južnjačke osjećajnosti. Pojedine je zborne skladbe napisao i u verzijama za solo-glas i glasovir ili za tercet uz glasovir pa je katkad teško odrediti prvotni, izvorni oblik. Većinom su to najizvođenije zborne pjesme, primjerice iz ciklusa Pjesni ljuvene za ženski zbor (Ljuven sanak, Ruže i lahor, Nevin sanak, Proljetna pjesma, Smilje i bosilje), zatim balade Selim beg i Večernje zvono, obje i u verziji solo-popijevke. Svojim kantatama Noć na Uni (1902), Exodus (1912) i Golemi Pan (1917), također obilježenima melodijskom ekspresivnošću, H. uvodi modernu kantatu u hrvatsku glazbu. Davorija Padaj silo i nepravdo za zbor (J. Smodlaka) iz 1907. imala je znatnu ulogu u borbi Napredne stranke, a poslije se ponovno popularizirala kao prva hrvatska borbena (»masovna«) pjesma. U operama su jače izraženi utjecaji Hatzeova školovanja u tradiciji talijanske operne glazbe i nadasve Mascagnijeva stila. U prvoj, »glazbenoj drami« Povratak, skladanoj u jednom dahu u zanosu spontanog nadahnuća naturalističkom dramom S. Tucića, H. presađuje u naše podneblje stilske odrednice verizma te stvara prvu hrvatsku verističku operu. Pjevačke partije oblikuje u rasponu od lirski pročućenih do scena prožetih dramskom žestinom u skladu s dramskim tekstom. Druga, »narodna opera« Adel i Mara, zapravo je romantično, lirski obojeno djelo u kojemu nastoji pri karakterizaciji likova i ambijenta, oblikovati melodiku u duhu narodnog melosa, poglavito dalmatinskoga i istočnjačkoga, bosanskoga. Zapravo je H., prema analitičkoj prosudbi (A. Dobronić), nastojao povezati dvije na oko suprotne glazbene tradicije: vokalnost našega pučkog melosa i pjevačku emfatičnost verizma, dajući svemu pečat svog osobnog izričaja. Za repertoarne potrebe zborova H. je harmonizirao velik broj narodnih napjeva dijelom objavljenih u ciklusu od devet rapsodija Od Triglava do Vardara (1949) za mješoviti zbor. Hatzeov dugogodišnji pedagoški rad urodio je s desetak teoretskih spisa (sve u rkp.) koje je, prema vlastitim riječima, napisao da bi nadoknadio nedostatak takvih priručnika na hrvatskom jeziku. Tri su od tih prijevodi, a od ostalih najvrjedniji su Nauka o kontrapunktu i fugi u 4 sveska (1932), prvo iscrpno djelo te vrste na hrvatskome, koje dosad nije nadmašeno, te Nauka o instrumentima i njihova primjena u modernom orkestru (1951), koja ide među prve sustavne teoretsko-didaktičke radove toga sadržaja u nas. — Dvadeset Hatzeovih solo-popijevaka snimljeno je na LP ploči u interpretaciji V. Ruždjaka, Nade Puttar-Gold, K. Cigoja i dr. (Jugoton, 1970) te opera Adel i Mara u izvedbi splitskog HNK (Jugoton, 1979). Muzička škola u Splitu nosi ime »Josip Hatze«. Prvu opširnu Hatzeovu biografiju za razdoblje 1879–1918. napisali su njegova kći Siglinda i zet B. Radica (rkp. u Muzeju grada Splita).