HAUPTMANN, Ljudmil

HAUPTMANN, Ljudmil (Ludmil), povjesničar (Graz, 5. II. 1884 — Zagreb, 19. IV. 1968). U Grazu završio gimnaziju 1902. i studij povijesti i zemljopisa disertacijom Sređivanje Auerspergova arhiva u gradu Losensteinleitenu 1907. Gimnazijski je profesor u Grazu 1906–11, Fürstenfeldu 1911–13. i Beču 1913–18. Kada je nakon I. svjetskog rata otpušten, prešao je u realnu gimnaziju u Ljubljani, gdje radi do 1920. kad je imenovan prvim, izvanrednim profesorom Filozofskog fakulteta za povijest srednjeg vijeka i starije slovenske povijesti. Redovitim profesorom imenovan je 1921, a dekanom je bio 1924–25. Zbog otpora njegovoj koncepciji srednjovjekovnog razvoja Slovenaca prešao je, na poziv V. Klaića, 1926. na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je na katedri opće povijesti srednjeg vijeka djelovao do preranog umirovljenja 1948. Do 1953–54, radio je honorarno u Arhivu grada Zagreba. — Odlučan utjecaj na širinu Hauptmannova zanimanja za tematiku od prethistorije do nekih problema u XIX. i s poč. XX. st., metodološki pristup i posvećivanje dolične pozornosti društveno-gospodarskom razvoju te, dakako, političkoj povijesti, imali su, uz K. Uhlirza, J. Losertha, napose A. Kaspert i J. Peisker. U njegovu pristupu došlo je do izražaja proučavanje nacionalne povijesti Slovenaca i Hrvata kroz prizmu opće povijesti srednjeg vijeka. U svojim prvim radovima razmatrao je pitanje seljačkog staleža na slovenskom etničkom prostoru od IX. do XV. st. Nakon programatske rasprave Politische Umwälzungen unter den Slowenen vom Ende des sechsten Jahrhunderts bis zur Mitte des neunten (Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung – MIÖG, Innsbruck 1915), u nizu rasprava obrađuje slovensku povijest do XII. st. pri čemu postavlja i rješava više temeljnih pitanja. Slovensku historiografiju utemeljuje na razini europske historiografije usmjerujući je od dotadašnjega kritičkog skupljanja vrela na nivo problemske analize (B. Grafenauer). Utvrdio je više valova doseljivanja Slovenaca i njihovu povezanost s Avarima, pripadnost Karantanije Samovoj državi te postojanje karantanskog plemstva kasaza. Više radova posvetio je nastanku i razvoju krajina u franačko doba dokazavši samostalnost Donje Panonije za Kocelja i posebno obradivši Kranjsku krajinu. Povezujući politički s društvenim razvojem (odnos Avara i Slavena), obrađivao je strukturu »staroslovenskog« društva, agrarne prilike u franačko i rano njemačko doba te razvoj nižeg plemstva u XII. i XIII. st. u kontekstu povećanja podložničkih podavanja. Proučavanje odnosa Avara prema slavenskom stanovništvu bilo mu je poticajem da u seriji opsežnih rasprava obradi doseljenje južnih Slavena. Teorija o postanku kasaškog sloja, vezanog uz doseljenje Hrvata među alpske Slavene, uputila ga je da u brojnim raspravama dokaže posebni kolonizacijski val u kojem su se Hrvati doselili u bivšu rimsku provinciju Dalmaciju. Pokušaj da postanak hrvatskog »praplemstva« objasni tim posebnim kolonizacijskim valom, kao prije njega V. Klaić, nije se održao u historiografiji. Od rasprava o doseljenju Hrvata ističu se Prihod Hrvatov (Bulićev zbornik. Zagreb—Split 1924), Konstantin Porfirogenit o porijeklu stanovništva dubrovačkog zaleđa (Zbornik iz dubrovačke prošlosti Milanu Rešetaru o 70-godišnjici života. Dubrovnik 1931) i Seoba Hrvata i Srba (Jugoslovenski istoriski časopis, 1937). Njegovi rezultati, napose o doseljenju Hrvata u Dalmaciju i postojanju Bijele Hrvatske, općenito su prihvaćeni kao i oni o Velikomoravskoj državi i počecima slavenskog bogoslužja u srednjem Podunavlju (Uloga Velikomoravske države u slavensko-njemačkoj borbi za Podunavlje; Rad JAZU, 1932, 243). Toj skupini radova pripada i Das Regensburger Privileg von 1086 für das Bistum Prag (MIÖG, 1954). Posebnu pažnju među Hauptmannovim radovima zaslužuju klasično djelo slovenske historiografije Enstehung und Entwicklung Krains (Erläuterungen zum Historischen Atlas der österreichischen Alpenländer, I/4. Beč 1929), sinteze povijesti Slovenaca do XX. st. i slovenskih pokrajina (Narodna enciklopedija SHS, 4, Zagreb 1929, 210–232, 283–292) i Hrvata (Die Kroaten, Berlin 1944), u kojoj je ocjenjujući NDH platio dug vremenu. Njegov pregled ranosrednjovjekovne povijesti zapadnih i južnih Slavena uvršten je u Historia Mundi. Frühes Mittelalter, 5 (Bern 1956, str. 301–331, 503–505). Publicističke mu radove obilježuju naglašavanje geopolitičkih shvaćanja te osebujna koncepcija nacionalnog pitanja u Austro-Ugarskoj Monarhiji, problemi srednje Europe, politički razvoj Austro-Ugarske i Njemačke od Bismarcka do Hitlera te politička struktura Kraljevine SHS/Jugoslavije. Rezultate znanstvenog istraživanja, zasnovanoga na izvrsnom poznavanju opsežnoga arhivskoga gradiva, izvora i relevantne literature, također je objelodanjivao u zbornicima i časopisima Carinthia (Celovec 1910), MIÖG (Innsbruck 1912, 1915, 1924), Časopis za slovenski jezik, književnost in zgodovino (Ljubljana 1918, 1920), Čas (Ljubljana 1923), Razprave Znanstvenega društva za humanistične vede (Ljubljana 1923), Zbornik kralja Tomislava (Zagreb 1925), Byzantion (Pariz 1927/28), Vierteljahreschrift für Sozial- und Wirtschaftsgeschichte (Stuttgart 1928), Hrvatska revija (1929, 1933–34), Šišićev zbornik (Zagreb 1929), Germanoslavica (Prag 1935), Rad JAZU (1935–36, 1938, 1942), Festschrift zum 70. Geburstag von Alfons Dopsch (Beč 1938), Razprave SAZU Razred za zgodovinske in družbene vede (Ljubljana 1950), Zgodovinski časopis (Ljubljana 1951–55), Istoriski časopis (Beograd 1954/55), Südostforschungen (München 1956), Festschrift für Karl Gottfried Hugelmann, 1 (Aalen 1959) i dr. Također je surađivao u Leksikonu Minerva (Zagreb 1936) i u Hrvatskoj enciklopediji, 1–3 (Zagreb 1941–42). Kao član Nacionalnog odbora Međunarodne unije akademija (MUA) ekscerpirao je izvore za novo izdanje Du Cangea, od čega je dio ušao u uzorni specimen Glossarium mediae Latinitatis A-Dis (Zagreb 1939), a ostatak je postupno uvrštavan u izdanje MUA Novum glossarium (Bruxelles 1955. i dalje). Hauptmannova kritika gotske teorije o podrijetlu Hrvata (Neue Ordnung, 1942, 36–37) nije tiskana u cijelosti zbog intervencije cenzure u NDH. U rkp. su mu ostali Pregled jugoslavenske povijesti za gimnazije, napisan nakon 1945, i Starija gospodarska povijest južnih Slavena, napisana o. 1952. Sudjelovao je na Međunarodnom bizantološkom kongresu u Beogradu 1927. i na VII. međunarodnom povijesnom kongresu u Varšavi 1933. Bio je dopisni član JAZU od 1927. i Akademije znanosti i umjetnosti u Ljubljani od 1938. te pravi član HAZU 1941–45. Plodno je utjecao na hrvatske povjesničare (S. Antoljak, J. Šidak, Nada Klaić i dr.). Glavno su obilježje njegova rada precizna formulacija problema i jasnoća pri njihovu rješavanju, a kritika mu primjećuje stanovito precjenjivanje političkoga spram društvenog razvitka, utjecaj višenacionalnih tokova i kadšto brzo uopćivanje djelomičnih rezultata (Grafenauer).