HEFERER

HEFERER, danas Faulend Heferer, obitelj graditelja orgulja. Utemeljitelj tvrtke je Mihael, Mijo (Micael Hefferer; Graz, 4. VIII. 1825 — Zagreb, 23. V. 1887). Orguljarstvo izučio u J. Krainza u Grazu, usavršavao se u J. Loyga u Beču i L. Moosera u Salzburgu. Vlastitu je radionicu otvorio 1849. u Grazu i izgradio 21 orgulje za crkve u Grazu, u mjestima gornje Štajerske, zatim u Mađarskoj i Sloveniji. Do danas su sačuvane u izvornom stanju njegove orgulje u mjestu Deutschfeistritz (iz 1860). U Hrvatskoj je prve orgulje sagradio 1867. u župnoj crkvi u Rečici kraj Karlovca. Potom se 1868. nastanio u Karlovcu i 1870. u Zagrebu, gdje je otvorio radionicu. Gradio je prema mehaničkom sustavu i ubrzo stekao ugled pouzdana i vrsna majstora, izgradivši i pregradivši više od 100 orgulja. Najznačajnije su u crkvama u Veleševcu (1874), Gradecu i Otočcu (1880), Martinskoj Vesi kraj Siska i Mostaru (1881), Donjoj Stubici, Kraljevu Vrhu, Požeškim Sesvetama (zlatna medalja na izložbi u Trstu) i Vinskom Vrhu (1882) te u zagrebačkoj Evangeličkoj crkvi (o. 1885). Najveći njegov rad su orgulje u zavjetnoj crkvi u Mariji Bistrici sa 18 registara i 2 manuala (1882). Mihaela je naslijedio njegov posinak (zapravo nećak) i učenik Ferdo Heferer-Hubmann (Graz, 25. V. 1853 — Zagreb, 25. IV. 1928). Počeo je raditi 1883, a kada je 1887. od Mihaela preuzeo radionicu, naslovio ju je »M. Heferer udova i sin«. Nakon usavršavanja u Austriji i Njemačkoj, proširio je djelatnost pa je izrađivao i glasovire i harmonije. Orgulje je gradio prema mehaničkom, mehaničko-pneumatskom i čistom pneumatskom sustavu. Bio je vrstan majstor, obdaren smislom za specifičnu građu orgulja pa je eksperimentirajući s konstrukcijom zračnica, patentirao 2 izuma. Pojedine je registre gradio po vlastitom načinu, posebice euphonion, baryton, occarinu. Svi dijelovi instrumenta izrađivali su se u njegovoj radionici (imao je i ljevaonicu za izradbu svirala), pa su se njegove orgulje odlikovale preciznom izradbom, uzornom intonacijom i punoćom zvuka. U Hrvatskoj, BiH i Sloveniji izgradio je 118 orgulja. Među najboljima su orgulje stolne crkve u Sarajevu (1889, s kućištem po nacrtima J. Vancaša), u zagrebačkim crkvama sv. Marka (1891), sv. Vinka Paulskog i sv. Ivana (1899), sv. Blaža (1911) i sv. Petra (1924), u župnoj crkvi u Svetom Križu – Začretju (1894), u Sv. Lovri u Požegi (1895, s kućištem po nacrtima H. Bolléa; nagrađene na Milenijskoj izložbi u Budimpešti, 1896), u župnim crkvama u Svetom Ivanu Zelini (1898), Samoboru i Županji (1899), Pakracu i Remetama (1900), Hrvatskoj Kostajnici (1901), dominikanskoj crkvi u Trogiru (1902), crkvama u Krapini i Ogulinu (1903), Sesvetama (1906), Podgori (1907), Kraljevoj Sutjeski (1909), Tučepima (1910), Petrinji i Solinu (Gospa od Otoka, 1913), Virju (1916), Svetoj Mariji na Muri (1918). Ferda je naslijedio nećak i učenik August Faulend (Faullend; Graz, 7. VIII. 1881 — Zagreb, 9. I. 1944). Pod njegovim se vodstvom prešlo na gradnju orgulja s električnom trakturom. Poratna i međuratna gospodarska kriza dovela je do stagnacije u potražnji, pa je tvrtka proizvela desetak orgulja, među kojima se izdvajaju one u župnoj crkvi u Legradu te u kapeli Nadbiskupskoga dječačkog sjemeništa (1931) i crkvi sv. Marka u Zagrebu (1935, obnova i povećanje orgulja što ih je gradio Ferdo). August je također vodio salon glasovira najpoznatijih svjetskih tvrtka. Naslijedio ga je sin Ivan (Zagreb, 10. IV. 1927). Osnove gradnje izučio u očevoj radionici, potom usavršavao orguljarstvo u tvrtki L. Walckera u Njemačkoj, a izradbu glasovira u tvrtkama Bechsteina i Steinwaya u Njemačkoj te Bösendorfera u Austriji. Specijalizirao se i za restauriranje starih, povijesno vrijednih orguljskih instrumenata. Pod njegovim je vodstvom došlo do ponovnog procvata tvrtke, graditeljska je djelatnost proširena, primjenjuju se najnovija postignuća u orguljarstvu. Ivan je izgradio više od deset novih orgulja, među kojima su one u župnim crkvama u Blatu na Korčuli (1958) i Kaštel-Novom (1960), u franjevačkoj crkvi u Mostaru (1961), u župnim crkvama u Konjicu i Širokom Brijegu (1964), Kravarskom (1965), u franjevačkoj crkvi u Šibeniku i u zagrebačkoj sv. Margarete (1969) i kapeli Naše Gospe (1970) te u župnoj crkvi u Dicmu (1998). Usporedo se od 1970. posvetio restauriranju starih orgulja prema suvremenim svjetskim normativima, postavši suradnikom Zavoda za restauraciju umjetnina; dosada je restaurirao tridesetak orgulja i pozitiva koji se ubrajaju u kulturnu baštinu najvišega reda u Hrvatskoj a značajni su i u svjetskim razmjerima. Među njima su najstarije sačuvane orgulje u Hrvatskoj, u crkvi sv. Marije u Lepoglavi (možda rad J. G. Freundta iz 1649), najstarije u Dalmaciji u crkvi Majke Božje Gusarice u Komiži, graditelja S. Kilarevića (iz 1670), orgulje P. Nakića u franjevačkoj crkvi u Šibeniku (iz 1762), A. Römera u crkvi na Trškome Vrhu (iz 1763), F. Daccija u samostanskim crkvama na Visovcu (iz 1771) i u Cresu (1777), I. J. Eisla u župnoj crkvi u Svetom Petru u Šumi (iz 1780), braće Callido u župnoj crkvi u Milni na Braču (iz 1820), J. Bazzanija u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Povljima na Braču (iz 1838). O svojem restauratorskom radu napisao je opsežnu organološku studiju Nakićeve orgulje iz 1762. u samostanskoj crkvi sv. Frane u Šibeniku. Tehničko-akustička analiza (Arti musices, 1973, 4). Tvrtka je 1994. pokrenula, u suradnji s Koncertnom direkcijom Zagreb, ciklus koncerata naslovljen Orgulje Heferer, koji se održava svake godine na restauriranim orguljama diljem Hrvatske. S Ivanom rade i njegovi sinovi August (Zagreb, 1951) i Tomislav (Zagreb, 1969), a poduzeće se zove »Heferer. Prva hrvatska gradiona orgulja, harmonija i glasovira«. Djelujući u Hrvatskoj više od 130 godina, Hefereri su dali odlučujuće poticaje procvatu orguljarskog umijeća i napose razvoju modernog orguljarstva u nas. Prigodna izložba o 150-oj obljetnici tvrtke održana je 1999. u Zagrebu.