HEISINGER, Alfonso, pedagog i teoretičar kulture (Nova Gradiška, 11. XII. 1894 — Zagreb, 10. XII. 1962). Klasičnu gimnaziju završio 1914. u Varaždinu; filozofiju i slavistiku diplomirao 1921. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Bio profesor III. realne gimnazije u Zagrebu i Velike gimnazije u Požegi 1922–26, kada je na vlastiti zahtjev napustio službu. U Križevcima 1928–30. ugovorni nastavnik Srednje gospodarske (poljoprivredne) škole, zatim opet u državnoj službi u Nižoj poljoprivrednoj školi te 1931–37. referent za poljoprivrednu nastavu u Odjelu za seljačko gospodarstvo pri Banskoj vlasti u Zagrebu, poslije predstojnik Odsjeka za organizaciju nastave u Odjelu za prosvjetu. Prosvjetnim nadzornikom imenovan je 1941, nadstojnikom Nastavnog odsjeka u Odjelu za srednje škole Ministarstva narodne prosvjete NDH 1942, a nakon rata premješten u Ministarstvo poljoprivrede NRH. Od 1951. bio profesor u zagrebačkoj IV. muškoj gimnaziji, gdje je i umirovljen 1955. Pozivajući se na A. Radića, H. Cohena i P. Natorpa te na studijski boravak u Danskoj i Češkoj, načela socijalne pedagogije izložio je 1935. u istoimenoj knjizi. Budući da suvremeni nihilizam, prema njegovu gledištu, nastaje zbog gubitka veze s u selu ukorijenjenom cjelinom naroda, pedagogija bi, nužno ideologična, trebala težiti sintezi individualizma i kolektivizma putem povratka hrvatskoj »narodnoj kulturi«. Djelujući kao prosvjetni referent Hrvatskoga radničkog saveza i urednik njegova glasila Hrvatski radnik, u knjižici Hrvatski radnički i namještenički pokret 1938. zauzimao se za jačanje neposredne demokracije te zadružni ustroj gospodarstva i države protiv »kapitalističkoga jugofašizma«. Prvim se književnim kritikama i avangardističkim radovima javio u listovima Kokot (1917–18), Vijavica (1917–18), Juriš (1919), Kritika (1920) i Zenit (1921). Članke o značenju braće Radić, selu, seljačkom pokretu i njegovu utjecaju na književnost i filozofiju, europskim duhovnim kretanjima (V. Dvorniković, W. Darré, T. G. Masaryk, A. Rosenberg, I. Sisarić) te o reformi školstva po uzoru na Dansku objavljivao u periodicima Morgenblatt (1927), Seljačka prosvjeta (1928), Evolucija (1932–33, 1936), Hrvatski zadrugar (1932), Narodni napredak (1932, 1934), Obzor (1932, 1934), Hrvatska revija (1934), Jugoslovenska pošta (1934), Agronomski glasnik (1935), 15 dana (1935), Hrvatski dnevnik (1936–39), Jutarnji list (1936), Seljački dom (1937), Hrvatski glasnik (1939), Napredak (1939), Savremenik (1940). U zborniku Naša domovina, 2 (Zagreb 1943) obradio je povijest hrvatskog školstva, a njegovo svjedočenje u časopisu Krugovi (1955) »jedan je od najboljih i najopširnijih priloga o Šimiću i Donadiniju« (V. Brešić). O S. A. Kierkegaardu i egzistencijalizmu pisao u Mogućnostima (1955, 1959). Većinu svojih radova objavio pod pseudonimom A. H. Žarković. Pismo kojim je 1940. rektoru zagrebačkog sveučilišta S. Ivšiću predložio osnivanje te program katedre za sociologiju i socijalnu predagogiju čuva se u NSK.
DJELA: Načela socijalne pedagogije na temelju nauke dra Antuna Radića. Zagreb 1935. — Hrvatski radnički i namještenički pokret. Zagreb 1938.
LIT.: (Prikazi Načela socijalne pedagogije): M. Božićević, Savremena škola, 10(1936) 1/2, str. 52–54. — I. Esih, Obzor, 76(1936) 32, str. 1. — O. Pancer, Agronomski glasnik, 7(1936) 6, str. 266–272. — V. Rieger, Hrvatski dnevnik, 1(1936) 51, str. 12. — J. Demarin: Građa za povijest pedagogije Hrvata, Srba i Slovenaca. Zagreb 1940, 95–96. — N. Kujundžić: Pedagogija braće Radić. Zagreb 1990. — V. Brešić: Pogovor. U: A. B. Šimić, Opomena. Izabrane pjesme. Zagreb 1995, 268. — B. Donat: Put kroz noć. Antologija poezije hrvatskog ekspresionizma. Zagreb 2001, 281, 501.
Branko Pleše (2002)
