HERCEG OD SZEKCSŐA (Hercezi Sečujski, Szekcsői Herceg, Herchegh de Zekchew, Herczeg de Zekchw), plemićki rod u srednjovjekovnoj Baranjskoj županiji; osamostaljena grana Gisingovaca, koju je začeo Petar I. »Herceg« (spominje se od 1310). Već su njegov otac Henrik (umro 1309. ili 1310) i stric Ivan potkraj XIII. st. posjedovali tvrđavu Kőszeg (ili Kiskőszeg) u Baranjskoj županiji, kraj današnje Batine na Dunavu. Zbog sudjelovanja u pobuni, kralj Karlo I. Robert oduzeo ju je 1316. Petrovu bratu Ivanu, tadašnjem županu Baranje, Bodroga, Tolne i Somogya i začetniku roda Tamásy. U zamjenu za svoje utvrde u Varaždinskoj županiji (Belec, Kostel, Krapina, Oštrc i Vrbovec) Petar I. je 1339. ponovno od kralja dobio Kőszeg, ali i druge posjede u Baranjskoj i Županiji Tolna – između ostalih utvrdu Szekcső (Sečuj ili, po M. Mesiću, Sekuč; današnje mjesto Dunaszekcső sjeverno od Mohača) i trgovište Danovac (Danouch, Danolch; nalazilo se zapadno od Batine, kraj Topolja ili Duboševice). Iste godine on i Ivanovi sinovi Nikola, Petar i Henrik sporili su se oko posjeda Kupach (danas Kopačevo kraj Bilja) s precima obitelji Gyulay i Kéméndy. Petar I. sigurno je bio bodroški župan 1342–47, a možda i 1339–53. U razdoblju 1344–49. zabilježeno je više parnica što ih je vodio sa Stjepanom Töttösom Batmonoštorskim zbog posjedovnih prava i različitih nasilnih djela. U jednom se vrelu navodi da mu je žena bila kći kneza Ivana Babonića (ranijeg protivnika Gisingovaca), a u drugom samo da se zvala Ana (po V. Klaiću, riječ je o istoj osobi). Sina je dobio zacijelo u kasnijoj dobi, jer je 1351. pred palatinom u Budimu posinio nećaka Henrika, proglasivši ga nasljednikom svojih posjeda (Szekcső, Kőszeg, Bodrog, Danovac i dr.) ako ostane bez vlastitih potomaka. Vjerojatno je Petar I. stekao patronat nad pavlinskim samostanom sv. Spasitelja u podgrađu Kőszega, koje će se u XV. st. razviti u trgovište zvano Váralja (Podgrađe; danas Batina). Njegovu sinu Petru II (spominje se 1357–1405) pečuški je Kaptol 1357. obavio reambulaciju posjeda Zeuleus (Szőllős; danas Kneževi Vinogradi odn. Herceg-Szőllős, vjerojatno prema srednjovjekovnim gospodarima). God. 1362–77. Petar II. sporio se (prvi put zajedno s majkom udovicom) s benediktinskom opatijom u Báti i Ladislavom I. Töttösom Batmonoštorskim. Spor između njegovih sinova Ladislava I. i Stjepana I. i pavlinskog samostana sv. Spasitelja oko zemlje Chatar (kraj današnjeg Zmajevca) 1409. je izgladio pavlinski generalni prior. Ladislav I. jedan je od potpisnika ugovora iz 1402. po kojem će ugarska kruna, ako kralj Žigmund umre bez muškog potomka, pripasti austrijskom vojvodi Albertu Habsburgovcu (potonji hrvatsko-ugarski kralj); 1423–31. zabilježen je kao stranka, svjedok i kr. povjerenik (homo regius) u sporovima između opatije u Báti, Töttösa i svoje obitelji. Pavlinima u Batini darovao je ribnjak Rebeghen, što su poslije potvrdili njegovi sinovi Rafael (umro 1456) i Pavao (umro 1482). Osim njih, poznati su mu sinovi Petar III (spomenut kao svjedok u parnici 1423), Stjepan II. i Filip. Stjepan II. je zajedno s braćom Filipom i Rafaelom 1436. vodio parnicu s udovicom Jakova Zubora; vjerojatno se na njega, a ne na strica mu Stjepana I, odnosi i isprava iz 1435, kojom se sa ženom Elizabetom obvezao u vinu platiti neki dug udovici Ladislava II. Töttösa Batmonoštorskog. S bratom Rafaelom i Töttösima, Filip je 1433. nasilno onemogućio neku sudsku istragu, a 1444. kao velikaš je sudjelovao u radu Sabora. Rafael je zabilježen na saborima 1440–55. Bosanski (đakovački) Stolni kaptol izabrao ga je za svog biskupa nešto prije bitke kraj Varne (10. XI. 1444), u kojoj je i sam sudjelovao. Kao bosanski biskup 1444–50. zajedno s braćom Pavlom i Filipom sporio se s Lovrom i Emerikom Héderváryjima zbog dobara izumrlih Tamásyja, s kojima su obje strane ranije sklopile nasljedne ugovore. Od 1450. do smrti bio je kaločko-bačkim nadbiskupom. Vodio je posjedovne parnice s Ladislavom III. Töttösom Batmonoštorskim, a 1456. izmijenio je nekoliko pisama s Ivanom Kapistranom, koji je tada pohodio i njegovu nadbiskupiju. Pavao je 1440–70. više puta sudjelovao na saborima, a 1456. bio je baranjski župan i mačvanski ban. Franjevac Ivan iz Tagliacozza, Kapistranov pratilac i očevidac obrane Beograda 1456, spominje ga među velikašima koji su na bojište stigli tek nakon bitke. U zbirci Kapistranovih posmrtnih čudesa, dovršenoj u Iloku 1460. ili 1461. i sačuvanoj u Rimu, zabilježen je Pavlov dolazak sa svitom i njegovo svjedočenje o čudesnu zacjeljivanju bolesne noge nakon zavjeta da će hodočastiti u Ilok; u zbirci se opisuje i slučaj njegova sina Ladislava II, čudesno izliječena od groznice. Udajom kćeri Uršule za Nikolu Treutela »de Florencia« (nećak Petra Čeha Levanjskog), Pavao je 1456. stekao utvrdu i vlastelinstvo Nevna (danas Levanjska Varoš) u Vukovskoj županiji, kao i posjedovne dijelove u utvrdama, trgovištima i selima Orljavac, Tomica, Stari Grad, Ruševa i dr. u Požeškoj županiji. Po Nikolinoj smrti 1464, Pavao je prema kraljevoj odredbi te posjede dijelio s plemićima Jurjem Parlagyjem i Pavlom Kállayem, ali su se uskoro u Nevni stvarnim vlasnicima pokazali Korođski, a udjele u ostalim posjedima Pavlovi sinovi Ladislav II. i Bernard (Bernardin) prodali su 1483. Ivanu Berislaviću Grabarskom. Bernard je pavlinskom samostanu u Batini oporučno darovao godišnji danak u vinu, što su 1505. potvrdili njegova udovica Uršula i sin Juraj. Nikola (Pavlov ili Filipov sin) bio je 1458–63. glavni kr. peharnik. Udovica mu Ana i sin Franjo darivali su batinske pavline 1495. i 1497. — Možda su ovom rodu pripadali i Ivan Herceg, kojeg ban Ivan Tahi 19. XI. 1525. poziva na sabor u Križevce, i Nikola Herceg, kr. rizničar, o kojem je Stjepan Brodarić pisao kao o jednom od trojice ugarskih zarobljenika kojima su Osmanlije nakon Mohačke bitke 1526. poštedjeli život kako bi ih ispitali i po njima poslali poruku kralju Ludoviku II. Jageloviću, za kojeg još nisu znali da je poginuo.
LIT.: G. Fejér: Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, IX/1. Budae 1833, str. 96–97, 143–147; X/4. 1841, str. 138. — I. Nagy: Magyarország családai czimerekkel, 5. Pest 1859, 96–97. — Codex diplomaticus domus senioris comitum Zichy de Zich et Vasonkeő, 1–12. Pestini (Budapestini) 1871–1931. — A. Ipolyi, I. Nagy i D. Véghely: Codex diplomaticus patrius Hungaricus, 5. Jaurini 1873, 124–127. — M. Mesić: Gradja mojih razprava u Radu. Starine, 1873, 5, str. 117, 123, 246. — I. Nagy: Codex diplomaticus hungaricus Andegavensis, 3. Budapest 1883, str. 116–121, 621–626; 6. 1891, str. 587–589. — D. Csánki: Magyarország történelmi földrajza a Hunyadiak korában, 2. Budapest 1894, 268–269, 285–286, 372, 376, 391, 397, 438, 456, 467, 500, 529, 547–548. — M. Wertner: A Güssingiek. Századok (Budapest), 29(1895) str. 42–64, 136–154. — L. Thallóczy i S. Barabás: Codex diplomaticus comitum de Blagay. Budapest 1897, 105–108. — M. Érdujhelyi: A kalocsai érsekség a Renaissance-korban. Zenta 1899, 17–38. — J. Karácsonyi: A Magyar nemzetségek a XIV. század közepéig, 2. Budapest 1901, 144–164. — B. Pettkó: Kapisztrán János levelezése a magyarokkal. Történelmi tár (Budapest), NS 2(1901) str. 198–199, 203–204, 211–212. — M. Wertner: Az Árpádkori bánok. Századok, 43(1909) str. 413–414. — J. Bösendorfer: Crtice iz slavonske povijesti. Osijek 1910, 127, 174. — M. Gašić: Brevis conspectus historicus dioecesium Bosniensis-Diacovensis et Sirmiensis. Essekini 1944, 20. — G. Györffy: Az Árpád-kori Magyarország történeti földrajza, 1. Budapest 1963, 297, 332, 382–383. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 2. Zagreb 1975, 33–35, 38–39, 59–60, 67–69. — S. Brodarić: De conflictu Hungarorum cum Solymano Turcarum imperatore ad Mohach historia verissima. Oratio ad Adrianum VI. pontificem maximum. Budapest 1985, 56. — G. Gyöngyösi: Vitae fratrum eremitarum ordinis sancti Pauli primi eremitae. Budapest 1988, 82–83. — J. Thuróczy: Chronica Hungarorum. II. Commentarii, 2. Budapest 1988, 339. — F. Döry, G. Bónis, G. Érszegi i S. Teke: Decreta regni Hungariae, 1458–1490. Budapest 1989, 129, 181, 189, 371. — P. Engel: Die Güssinger im Kampf gegen die ungarische Krone. U: Die Güssinger. Eisenstadt 1989, 85–112. — A. Sekulić: Pavlini u Batini. Prinos povijesti hrvatskih pavlina. Vjesnik Đakovačke i srijemske biskupije, 43(118)(1990) 2, str. 33–35. — S. Sršan: Baranja. Osijek 1993, 14–60. — G. Barta: La route qui mène à Istanbul, 1526–1528. Budapest 1994, 44–46. — J. Buturac: Pisani spomenici Požege i okolice 1210–1536. Jastrebarsko 1995, 311–312, 330. — P. Engel: Magyarország világi archontológiája 1301–1457, 1. Budapest 1996, str. 31, 66, 67, 105, 267, 349, 424, 494, 518; 2. str. 98, 135–136. — S. Andrić: Čudesa svetoga Ivana Kapistrana. Slavonski Brod—Osijek 1999, 220, 253, 286.
Stanko Andrić (2002)
