HERIĆ, Anton (Hérics, Hérits; Antal, Anton Emmanuel, Antonius, Antun), političar i kulturni djelatnik (Zalaegerszeg, 13. II. 1825 — Cindrof/Siegendorf, 15. VII. 1905). Gimnaziju polazio u Varaždinu, a bogosloviju u Zagrebu. U politički se život uključio 1848. kao pristaša mađarona; napustio svećenički seminar u Zagrebu, u Pešti završio studij, zaredio se i postao nadzornikom vojnih svećenika. Po slomu revolucije neko vrijeme bio isključen iz svećeničke službe, 1853–57. bio župnim administratorom u Židanu (Horvátzsidány) i od 1857. do smrti župnikom u Cindrofu. Jedini je gradišćanski Hrvat koji je kao član Liberalne stranke bio zastupnikom kotara Željezno u Ugarskom parlamentu 1875–84. Potporu političkoj agitaciji za njegov izbor dali su hrvatski svećenici i učitelji G. Glavanić i G. Gusić. Potonji mu je posvetio nekoliko prigodnih rodoljubnih pjesama. U Herićevu župnom dvoru u Cindrofu 1878. gostom je bio etnomuzikolog F. K. Kuhač, koji je, svjedočeći o onodobnim prilikama među Hrvatima u zapadnoj Ugarskoj, u putopisu Medju ugarskimi Hrvati (Vienac, 1878), donio tekst predizbornog proglasa iz 1875. u kojem se Hrvati pozivaju da glasuju za Herića jer da »pózna nasu potribscinu i nase zsélbe«. Središnjom su temom proglasa njegove zasluge oko ukidanja obveznog ugošćivanja vojnika u hrvatskim selima. H. je pripadao krugu svećenika i učitelja koji su već za neoapsolutizma nastojali unaprijediti prilike u hrvatskom školstvu, držeći da udžbenike za Hrvatsku i Slavoniju valja za hrvatsku djecu u zapadnoj Ugarskoj prethodno preraditi. Pokušaj privatnog izdavanja udžbenika kojim se nastojalo gradišćanske dijalekte prilagoditi reformiranomu hrvatskom književnom jeziku i pravopisu nije u to doba potpuno uspio, pa je 1856. i Herićev hrvatski novopravopisni prijevod mađarskih Biblijskih priča za djecu Alajosa Rodera, unatoč pozitivnoj recenziji filologa F. Haussera, ostao u rukopisu. Prema navodima u literaturi, pisao je i novinske članke, objavljivao propovijedi i parlamentarne govore, a u Sopronu je 1862. tiskana njegova brošura o međimurskom pitanju Murakőzi kérdés. Zaslužan je za izgradnju novoga župnog dvora u Cindrofu 1860–63 (sačuvan kronogram na pročelju). Njegov latinski autograf Memorabilia s podatcima o privatnome životu i opisima onodobnih lokalnih prilika te portret čuvaju se u cindrofskome župnom uredu, odn. arhivu.
LIT.: J. Szinnyei: Magyar írók, 4. Budapest 1896. — F. Szedenich: Naši pišci(!) i književnost. Sopron 1912, 113–114. — Š. Jurić: Croatiae scriptores Latini recentioris aetatis. Zagrabiae 1971. — M. Meršić ml.: Znameniti i zaslužni Gradišćanski Hrvati. Rijeka 1972, 57. — F. K. Kuhač: Medju ugarskimi Hrvati (pretisak u: Gradišćanski Hrvati. Zagreb 1973). — Siegendorf im Burgenland. Festschrift. Siegendorf im Burgenland (1975), 24–25, 28–29, 83–84. — L. Hadrovics: Burgenländisch-kroatische Schulbücher der Bachära. U: Burgenland in seiner pannonischen Umwelt. Festgabe für August Ernst. Eisenstadt 1984, 140–144. — S. Krpan: Anton Herić. Matica, 35(1984) 6, str. 27. — Die burgenländischen Kroaten im Wandel der Zeiten. Wien 1986. — Ilirski pokret i Hrvati u zapadnoj Ugarskoj (katalog izložbe). Zagreb (1987), 39–40, 104–105. — Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata. Zagreb 1995. — I. Lukežić: Proza u gradišćanskih Hrvata. Rijeka—Željezno 1997.
Božena Vranješ-Šoljan (2002)
