HERKOVIĆ (Herkfy, Herkffy), plemićka obitelj s posjedima u Varaždinskoj županiji od XIV. do XVII. st. Prvi poznati predak obitelji bio je Ivan, zvan Dete (Puer). Njemu je 2. II. 1306. Oliver, magistar Reda ivanovaca za Ugarsku i Hrvatsku, za vjernu službu darovao – uz jedinu obvezu da Redu godišnje isplaćuje određenu svotu novca – posjed Tužno (područje današnjeg naselja Cerje Tužno) u kraju oko utvrde Bele na sjevernim padinama planine Ivančice. Ivan se u kasnijim dokumentima spominje kao knez (comes), a umro je prije 6. XII. 1336. Toga je dana njegov sin Beda (Bedev), zvan Dete, za usluge Redu, napose u vojnoj službi, od priora Petra Cornutija dobio potvrdu darovnice iz 1306. u gradu Beli. Beda je imao brata Ivana, zvanog Dete. Obojici je u veljači 1309. brat njihove majke Mikac (Mikecz, Mikuch), sin Loranda, ostavio u nasljeđe svoj posjed Zajezdu. Sjedište posjeda, po kojem su članovi obitelji nosili pridjevak »iz Zajezde«, bio je utvrđeni grad Zajezda na južnim padinama planine Ivančice. Grad se u dokumentima naziva i »aux Mellen aliter Zaiezda«, a u historiografiji najčešće Milengrad ili Melengrad, što je prema nekim piscima (Đ. Szabo) narodni naziv (grad je napušten u XVII. st. i danas je ruševina). God. 1344. Beda se spominje kao posjednik u Zamlači i Velkovcu, a 1357. s bratom Ivanom kupuje posjed Črešnjevo nedaleko od posjeda Tužno. Ivanov sin Pavao, zvan Herk (u dokumentima zabilježen i kao Pavao Herk te vrlo često kao Herk, sin Ivana iz Zajezde) sklapa 1367. s braćom svoje majke Ilke, Petrom i Lorandom, sinovima Puneka iz roda Grebengradskih, ugovor o zamjeni nasljednog prava na posjede ako netko od njih umre bez potomaka. Te je godine Pavao za miraz svoje sestre Katice odredio dijelove posjedâ Črešnjevo i Ladinovec. God. 1371. provjerene su međe (reambulacija) posjeda Trnovec, gdje je Pavao bio suvlasnik, a 1375. obavljeno je to i na njegovim posjedima Črešnjevo i Donkovec. God. 1397. tužio je Nikola, sin Loranda iz roda Grebengradskih, Pavlova sina Jurja zbog nasilja. Zagrebački Kaptol prepisao je 1411. za Jurja i njegova brata Ivana dokument o međama posjeda Črešnjevo. Juraj i Ivan bili su među plemićima Varaždinske županije koji su se od 1429. zbog posjedâ sporili s općinom grada Varaždina. Od 1435. u tome sudjeluju i Ivanovi sinovi Ladislav i Benedikt (ne spominje se nakon 1436), od 1464. i Ladislavovi sinovi Gašpar, Baltazar i Nikola, a od 1470. i Baltazarov sin Stjepan. Sporovi su riješeni 1477. presudom kr. suca Istvána Báthoryja u korist varaždinske općine. Nikola se žalio, ali je Báthory na ročištu 1478. potvrdio svoju prvotnu presudu. Ladislav je 1438. uveden u posjed više dijelova posjeda Sveti Ilija (Doljan, Obrež i dr.), koji su već pripadali njegovoj obitelji. Njemu i sinovima podijelio je kralj Ladislav V. Postum 1457. »ius gladii« (pravo suđenja). Ladislav i Gašpar odbili su 1466. platiti desetinu, pa su zbog toga ekskomunicirani, ali desetinu nisu platili ni 1469. Čazmanski Kaptol uveo je 1470. Ladislava, Gašpara i Nikolu (Baltazar se više ne spominje) u više posjeda (Velkovec, Gorica, Zbelava). Njih je 1472. tužio Nikola Gotal iz Gotalovca zbog nasilja na posjedu Krapinica. Ladislav je prvi zabilježen (1464) pod obiteljskim imenom Herkfy (Hergfy, Herkffy), izvedenim iz nadimka Herk. Ladislav je umro prije 3. XII. 1479, a njegov sin Gašpar oko 1493, kada njegova djeca Juraj i Katarina, supruga Antuna Zekela, dijele posjede svoje grane obitelji (I. Bojničić). Te su godine Katarina i njezin suprug pokušali nasilno prisvojiti neke od tih posjeda (Obrež i dr.). Nikola je bio među plemićima iz Hrvatske i Slavonije koji su na zasjedanju državnog sabora u Budimu 2. II–7. III. 1492. izdali dokument kojim potvrđuju odredbe požunskog mira 7. XI. 1491. te zaključuju da će, ako kralj Vladislav II. umre bez potomaka, za kralja priznati cara Maksimilijana I. Nikola se spominje u svezi s različitim posjedima i sporovima do 8. IX. 1506. kada je zabilježen podatak o njegovoj oporuci. Naslijedili su ga sinovi Juraj i Stjepan (umro prije 1517), koji se uz oca spominju od oko 1495. u svezi s posjedima oko kojih su se i sporili (uz ostalo i s Varaždinom 1505–13). Braća su 8. V. 1507. dobila od kralja Vladislava II. potvrdu svoga grba (tekst dokumenta objavili su B. A. Krčelić i I. Katona). Juraj se 1501–03. sa suprugom Jelenom Špirančić i njezinom majkom Klarom sporio s obitelji Konjski oko nekih njihovih posjeda. Bio je prvi član obitelji s hrvatskim oblikom prezimena Herković (u lat. dokumentima Herkoych, Herkowych). Njegova udovica Jelena kupila je 1541. kuću u Varaždinu, a kći Katarina udala se 1536. za Nikolu Patačića iz Zaránda (doselio se u Hrvatsku 1520), koji je ženidbom stekao dio posjeda i grada Zajezde po kojem poslije njegova obitelj nosi pridjevak »iz Zajezde«. Katarinin sin Petar Patačić oženio se po drugi put Anom iz obitelji Herković. Njega spominje B. Karnarutić u djelu Vazetje Sigeta grada (Zagreb 1866, 24). Od oko 1536. bio je Baltazar podžupan, 1540. ubirač poreza (exactor) Varaždinske županije, a 1543. s Nikolom vlasnik posjedâ Črešnjevca, Vidovca i Zajezde. God. 1552. vlasnici posjeda Vidovca i Zajezde bili su Stjepan, Ivan i Nikola. Te su godine Turci uništili i spalili dio Stjepanova posjeda Vidovca, koji 1560. posjeduje njegova udovica, a potom od oko 1566. uz Zajezdu i Velkovec Adam i Ivan. Adam je 1567/68. bio zamjenik podžupana (subvicecomes), a od 1572. do poč. XVII. st. plemićki sudac Varaždinske županije. U veljači 1581. prisutan je uz bana K. Ungnada rušenju utvrde Šabac koju je bez dozvole podignuo Matija Keglević preko puta utvrde Krapine. Adam je umro prije 1627. Ivan je u travnju 1570. kao pisar pribivao pregovorima vojnih predstavnika s J. Draškovićem, biskupom i banom, o opskrbi Koprivnice, 1572. spominje se kao jedan od novih prisjednika Oktavalnog suda, a bio je i plemićki sudac Varaždinske županije. God. 1579. u službi je V. Haleka, zapovijedajućega generala u Slavoniji, a od oko 1582. bio je veliki križevački kapetan; iste je godine predložen da uz generala Haleka i Servacija Teuffenbacha, zapovjednika u Štajerskoj, pribiva zasjedanju Hrvatskog sabora. Kao križevački kapetan brinuo se 1586. za utvrđivanje gradova Đurđevca i Dubrave i sa svojom se četom istaknuo u bitki kraj Ivanića, u kojoj su 6. XII. tursku vojsku porazili ban T. II. Erdődy i njegov brat Petar III. Ivan je oko 1588. boravio u Varaždinu gdje je posjedovao nekretnine. Umro je prije 14. XI. 1592. Njegov suvremenik bio je Juraj, zamjenik podžupana 1586/87. i plemićki sudac Varaždinske županije od 1589. do početka XVII. st.; u Varaždinu je bio sudski prisjednik (od 1592). Ivan je sa suprugom Margaretom imao dva sina. Julije je studirao pravo i 1602. bio koncilijar »ugarske nacije« na Sveučilištu u Padovi. Njegov brat Ferdinand zabilježen je nakon očeve smrti kao suvlasnik obiteljskih posjeda s rođakom Jurjem. Ferdinand je 1596. otkupio od brata Julija njegov dio roditeljske kuće u Varaždinu (1599. Julije je poništio ugovor); umro je prije 29. IV. 1601. Sa suprugom Elizabetom Vragović nije imao muških potomaka već tri kćeri Anu, Margaretu i Evu. God. 1616. zabilježen je spor članice obitelji Katarine i njezina supruga Krste Pálffyja s gradom Varaždinom oko šume Zbeljevšćak na posjedu Sabnyak u Varaždinskoj županiji. Oko 1627. bili su Adamovi sinovi Ivan i Adam vlasnici obiteljskih posjeda. Među posljednjim članovima obitelji, izumrle oko pol. XVII. st., spominje se Ferdinandova kći Eva, koja je 1619. prodala roditeljsku kuću u Varaždinu, a sa suprugom Jurjem Patačićem kupila 1641. ponovno nekretnine (zemljište, kuća) u istom gradu. Posjede njezine obitelji naslijedila je obitelj njezina supruga. — Rodoslovlje obitelji – akvarel iz 1811 – u posjedu je obitelji Kiš Šaulovečki.
LIT.: Obitelj. — B. A. Krčelić: De Regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares. Zagrabiae (1760), 262–263. — I. Katona: Historia critica regum Hungariae. Stirpis mixtae, XI/8. Budae 1792, 516–518. — I. Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899, 62. — E. Laszowski: Povjesne crtice o gradu Beli u županiji varaždinskoj. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 7(1903–04) str. 192–193. — I. Bojničić: Kraljevske darovnice odnoseće se na Hrvatsku. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 8(1906) str. 25–29. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 8. Zagreb 1910, str. 114–115; 10. 1912, str. 285–286; 12. 1914, str. 428; 14. 1916, str. 50–51, 105. — Đ. Szabo: Spomenici kotara Krapina i Zlatar. Zagreb 1914, 19–20. — F. Šišić: Hrvatski saborski spisi, 2–5. Zagreb 1915–1918. — E. Laszowski: Habsburški spomenici, 2–3. Zagreb 1916–1917. — J. Matasović: Prilog genealogiji Patačića. Zagreb 1930, 5. — Z. Tanodi: Poviestni spomenici slobodnoga kraljevskoga grada Varaždina, 1. Varaždin 1942. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 2(1959) str. 298, 301, 303, 305, 312, 314, 316, 329, 344, 360, 362, 367, 377; 3(1960) str. 563, 567, 577, 579, 587, 599, 611–613, 616, 630, 632; 4(1961) str. 470, 477, 492, 503, 506–510, 520, 522, 528, 550; 5(1963) str. 537, 568. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 4. Zagreb 1973², str. 221; 5. 1973, str. 433, 452, 612. — J. Adamček i I. Kampuš: Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću. Zagreb 1976. — J. Adamček: Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVIII stoljeća. Zagreb 1980. — L. Dobronić: Viteški redovi templari i ivanovci u Hrvatskoj. Zagreb 1984, 108, 114. — Zapisnici poglavarstva grada Varaždina, 1–6. Varaždin 1990–1995. — R. Horvat: Povijest grada Varaždina. Varaždin 1993, 18, 42–44, 50, 57, 72, 87. — Ivan (XVI. st.). — R. Lopašić: Spomenici Hrvatske krajine, 3. Zagreb 1889, 471.
Tatjana Radauš (2002)
