HOLUB, Franjo Antun, staklarski majstor (Češka, ? — Sušice, potkraj 1781). God. 1765. doselio se na komorsko dobro u Sušicama pokraj Karolinske ceste. U ondašnjem nastojanju da se stvori protuteža venecijanskoj proizvodnji stakla i Holubu je odobrena gradnja manufakture stakla, koja je proradila već u ljeto 1766. Zbog neprilika s mjesnim vlaškim stanovništvom, koje je 1768. Holuba čak napalo i temeljito opljačkalo, nastavak proizvodnje do 1773. omogućila je Temišvarska privilegirana kompanija za unapređenje trgovine te ljubljanski trgovac i manufakturist F. Weitenhüller koji je za uloženi kapital tražio staklarsku robu visoke kvalitete. Zbog poteškoća oko nabavke kvalitetna bjelutka, čak iz okolice Zagreba, H. nije mogao trajno udovoljavati Weitenhüllerovim zahtjevima te se specijalizirao za izradbu čaša od zelenog stakla i staklenih ploča koje je mogao prodavati i u Egiptu, Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. God. 1781. radionica je imala 10 peći i isto toliko staklara, a 1784, kada je staklanu vodila njegova udovica, 50 radnika. God. 1802. manufakturom je upravljao oficir, barun Potner, suprug Holubove kćeri i staklana je došla pod vojnu upravu. Zbog ratnog stanja, slabe kupovne moći, nedostatka kapitala i radne sile proizvodnja se smanjivala i posljednji je podatak o njoj u pisanim izvorima iz 1812. Dokumenti o poslovanju poduzeća čuvaju se u HDA u Zagrebu, u skupini spisa Severinske županije.
LIT.: R. Bićanić: Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (1750–1860). Zagreb 1951, 161, 276, 321. — M. Despot: Postanak, razvoj i proizvodnja staklane u Sušici. Muzej primenjene umetnosti (zbornik, Beograd), 4(1958) str. 151–155. — Ista: O neobjelodanjenom rukopisu Josipa Mikoczyja »Notitiae historicae de civitate Fluminensi«. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 6–7(1959) str. 312. — Ista: Pokušaji manufakture u građanskoj Hrvatskoj u 18. stoljeću. Zagreb 1962, 45–48.
Mira Kolar-Dimitrijević (2002)
