HORVAT, Aleksandar

HORVAT, Aleksandar (Aleksa, Aleksander, Šandor), političar (Sutinske Toplice, 6. XII. 1875 — Zagreb, 8. V. 1928). Potječe iz pravaške trgovačko-posjedničke obitelji. U Zagrebu završio gimnaziju 1883. te započeo studirati pravo. Studij prekinuo 1895. zbog sudjelovanja u spaljivanju mađarske zastave za posjeta Franje Josipa I. Zagrebu. Osuđen i dva mjeseca zatvoren u Bjelovaru; udaljen je sa svih sveučilišta u Ugarskoj pa je studij dovršio u Beču. Doktorat prava stekao 1898. u Zagrebu, gdje je isprva bio vježbenikom u odvjetničkoj kancelariji J. Franka, a od 1903. odvjetnikom. Već kao student pridružio se pravaškoj mladeži. Prišao je potom Čistoj stranki prava (od 1904. Starčevićanska hrvatska stranka prava; SHSP) te sa Z. Vukelićem i K. Bošnjakom 1903. pokrenuo pučki list Hrvatska zastava. God. 1904. postao je članom IO SHSP i napisao stranački program. Provodeći politiku stranke, u drugoj pol. 1905. vodio je nekoliko javnih skupština protiv politike Riječke rezolucije i sporazumijevanja s mađarskim političarima. U naknadnim izborima za Hrvatski sabor 1906. izabran je za zastupnika kotara Novi Marof; taj je mandat zadržao i 1908. kad je pobijedio i u kotaru Brod na Savi. U novomarofskom kotaru prošao je i na izborima 1910, 1911. i 1913. U Saboru je bio članom pravosudnog odbora, a 1910. potpredsjednikom odbora za izradu zemaljskog proračuna. Za raskola SHSP 1908. H. je pristao uz frankovačku stranku. Nakon Frankova povlačenja iz politike 1909, postao je jednim od stranačkih prvaka koji su političke saveznike tražili u Beču, osobito u visokim vojnim krugovima. God. 1910. pristaše Franka i kršćansko-socijalne struje, koja se od 1904. okupljala oko dnevnika Hrvatstvo (F. Milobar, J. Pazman), zbližuju se, a potkraj 1911. sve se pravaške struje ujedinjuju u Hrvatsku stranku prava (HSP). Na čelu su joj bili H., M. Starčević, Milobar i V. Prebeg; H. je bio pročelnik njezina Kluba. Budući da jedinstvena i jaka pravaška stranka nije odgovarala ni narodnjacima (mađaronima) N. Tomašića ni Hrvatsko-srpskoj koaliciji, potonja koristi Horvatovo i Starčevićevo suparništvo da bi izazvala ponovni pravaški raskol, što joj je 1913. i uspjelo (Milinovci napuštaju stranku). U Hrvatskom saboru H. je, osobito uoči i za I. svjetskog rata, bio jednim od najžešćih protivnika Hrvatsko-srpske koalicije, a napose je želio oslabiti utjecaj njezinih srpskih političara. Istupao je protiv nagodbenog sustava, zahtijevao slobodne izbore, uvođenje porote u tiskovnim deliktima te proširenje prava hrvatskih državljana po uzoru na francusku Deklaraciju o pravima čovjeka i građana. God. 1916–18. bio je predsjednikom HSP. Na poč. I. svjetskog rata, zajedno s ostalim frankovačkim prvacima i S. Radićem, isključen je sa saborskih sjednica zbog izazivanja incidenata. H. je vjerovao u pobjedu Centralnih sila. Zagovarao je vojnu upravu, držeći je jedinim načinom suzbijanja politike grofa I. Tisze, koji je na vlasti u Hrvatskoj podupirao Hrvatsko-srpsku koaliciju, osobito njezine srpske političare. S tim je prijedlogom, a radi zadovoljenja hrvatskih državnopravnih interesa, u listopadu 1914. u Beču pohodio M. von Auffenberga, nekadašnjeg zapovjednika zagrebačke 36. pješačke divizije i vojnog ministra Monarhije, te 1915. bio u audijenciji na bojištu u zapovjednika Glavnog stožera F. Conrada von Hötzendorfa. Ban A. Mihalovich u svibnju 1918. u Saboru ga je optužio da je tražio od vrhova Austro-Ugarske Monarhije ukidanje ustavnog stanja i uvođenje vojnoga komesarijata, no predočene dokumente H. je ocijenio krivotvorinama. U skladu s koncepcijom trijalističkog uređenja Monarhije, s I. Frankom i Pazmanom, u Beču je 21. X. 1918. caru i kralju Karlu I (IV) predočio pravaški prijedlog sjedinjenja svih hrvatskih zemalja u jednu državu, s mogućnošću dragovoljna pristupanja slovenskih zemalja. Radi razrješenja krunidbene prisege o integritetu zemalja Krune sv. Stjepana vladar ga je uputio Tiszi. Na konferenciji u Budimpešti, na kojoj su bili H. i Frank, mađarski političari predvođeni ugarskim ministrom predsjednikom S. Wekerleom prijedlog su prihvatili, no bilo je prekasno: nakon objave Wilsonovih točaka o pravu naroda na samoopredjeljenje, pobjedničke sile odlučile su o raspadu Monarhije, čime je frankovačka koncepcija rješavanja hrvatskog pitanja – stvoriti treću, hrvatsku jedinicu u Austro-Ugarskoj Monarhiji, a potom ići prema samostalnoj hrvatskoj državi – doživjela neuspjeh. Po povratku u Zagreb H. se 26. X. zahvalio na mjestu predsjednika HSP i povukao iz političkog života. Nakon petoprosinačkoga krvoprolića na Jelačićevu trgu u Zagrebu, vlasti Kraljevstva SHS uhitile su ga i s Frankom bez suđenja držale šest mjeseci u zatvoru iako je imao zastupnički imunitet. Poslije je nakratko izbivao iz politike, poričući u javnosti političke veze s hrvatskom emigracijom na čelu s Frankom i generalom S. Sarkotićem. God. 1921, iako već narušena zdravlja, zauzimao se za suradnju s Radićem i odobravao politiku Prvoga hrvatskog bloka te se 1923. uzalud kandidirao na njegovoj listi za izbore u beogradsku Narodnu skupštinu. Od 1923. sudjelovao je u izdavanju frankovačkog tjednika Pravaš. Bio je supotpisnikom memoranduma HSP vladi N. Pašića 1924, u kojem se predlagala autonomija za Hrvatsku i posebna krunidba kralja Aleksandra hrvatskom krunom u Zagrebu. Na vijeću HSP 1924. osudio je Radićevo izbacivanje frankovaca iz Prvoga hrvatskog bloka. Na izborima za Narodnu skupštinu 1925. kandidirao se u ime Drugoga hrvatskog bloka u Zagrebu te izgubio od A. Trumbića, a 1927. bio je nositeljem Trećega hrvatskog bloka u Varaždinskoj županiji. — Horvatov politički protivnik S. Pribićević u svojim ga je memoarima ocijenio velikim saborskim govornikom. Govore sa sudskom tematikom sa saborskog zasjedanja 1906–07. objavio je u posebnoj brošuri Govori dra Aleksandra Horvata, zastupnika naroda kotara novomarovskog na Hrvatskom saboru u Zagrebu. Zimsko zasjedanje 1906/7 (Zagreb 1907). Njegova interpelacija od 6. VII. 1918. o mučenjima i stradanjima hrvatskih vojnika koji su kao zarobljenici dospjeli među dobrovoljce u Odesi, Grozote u Odesi. Interpelacija zastupnika naroda dra Aleksandra Horvata, sastavljena u sjednici hrvatskog sabora od 6. srpnja 1918 (Zagreb 1918), u zastupnika Hrvatsko-srpske koalicije i u tisku pod njezinim utjecajem izazvala je veliku pozornost: pobijali su je, iako su Horvatovi podatci bili točni. Političke priloge H. je objavljivao u novinama Hrvatsko pravo, Hrvatske novosti, Posavska Hrvatska, Virovitičan, Hrvatska zastava, Nedjeljne novosti, Kroatische Rundschau. — U odvjetništvu je H. bio osobito cijenjen kao krivičar. Bio je jednim od većih dioničara i članom upravnog odbora Starčevićeva doma te osnivačem pravaške tiskare »Merkur«. Zbog afere u radu zadruge »Balkan« 1912, kao njezin pravni zastupnik i žirant nakratko je bio u istražnome pritvoru Banskog suda. Na dobrobit svih zainteresiranih u postupku, kao stečajni upravitelj 1927. preuzeo je slučaj Slavenske banke. Bio je dugogodišnjim članom Društva pravnika i Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« te predsjednikom pjevačkoga tipografskog društva »Sloga« 1904–09, u kojem je kao sopranistica u Gospojinskom zboru djelovala i njegova supruga Anka, rođ. Pisačić.