HORVAT, Ivan

HORVAT, Ivan (Ivan Krstitelj; Janos Horváth), pedagog (Kőszeg, 13. VII. 1732 — Budim, 20. X. 1799). Potječe od hrvatske obitelji nastanjene u Kőszegu. Nakon završene gimnazije u Trenčinu, stupio je s 19 godina u Družbu Isusovu. Završivši studij bogoslovije s doktoratom u Trnavi, postaje prefektom u tamošnjem isusovačkom konviktu. Tu započinje svoju profesorsku i znanstvenu karijeru, predajući na trnavskom sveučilištu dvije godine filozofiju. Pošto se trnavsko sveučilište preselilo u Budim, H. tamo predaje fiziku i mehaniku sve do 1792. kada postaje opatom Sv. Marije u Epariesu. Popularnost u sveučilišnim krugovima, među profesorima i studentima, H. je stekao prvenstveno svojim brojnim udžbenicima. Tako je već u Trnavi napisao i izdao udžbenik iz fizike u dva dijela: Physica generalis (1767) i Institutiones physicae particularis (1770). U tom se udžbeniku nalaze još elementi kasnoskolastičke aristotelovske fizike, koja se predavala na brojnim suvremenim isusovačkim pa i franjevačkim učilištima. Nakon brojnih nepromijenjenih i zatim dopunjavanih izdanja, H. je tijekom godina promijenio samu osnovu i podjelu fizike na »opću« i »posebnu« (kako je to bilo uvriježeno u kasnoskolastičkim učilištima) te iz dva sveska napravio novi, posve preinačen udžbenik, Summarium elementorum physicae (1790), u posve novom, tj. newtonističkom duhu i s elementima Boškovićeve teorije. Nakon toga slijedilo je još nekoliko izdanja. Značenje Horvatovih udžbenika je u tome što se po njima učilo na čitavom teritoriju Habsburške Monarhije uključujući i Hrvatsku. Po brojnim sačuvanim primjercima u našim samostanskim knjižnicama vidi se da se u Hrvatskoj po Horvatovim udžbenicima nije učilo samo u zagrebačkoj (isusovačkoj) akademiji kao središnjem hrvatskom učilištu nego i u svim franjevačkim učilištima, u koja su Horvatove knjige stizale odmah po objavljivanju. Osim spomenutih, H. je napisao i objavio udžbenike iz matematike i mehanike. Iz matematike je izdan pod naslovom Elementa matheseos (1772–73). U prvom dijelu je obrađena aritmetika i algebra a u drugom geometrija i presjeci stošca. Kako se bavio istraživanjima iz područja mehanike, posebno hidrostatikom, hidrodinamikom, aerostatikom te problemima statike u graditeljstvu drvenih mostova, H. je napisao i objavio udžbenik iz mehanike pod naslovom Praelectionum mechanicarum (1782–84). Posebno valja istaknuti Horvatovu raspravu pod naslovom Declaratio infirmitatis fundamentorum Operis Kantiani: Critica rationis purae (1797). U Predgovoru H. navodi dva razloga zašto je napisao knjigu o Kantu. Prvi je, što se tražilo da ponovno izda (sad već u petom izdanju) svoj udžbenik iz metafizike što je prvi put objavljen pod naslovom Institutiones logicae et metaphysicae (1767), dakle davno prije pojavljivanja Kantova glavnog djela, a drugi je razlog što želi zaštititi »prastari ugled te discipline u školama« tako da podvrgne kritici »osnove onog novog filozofijskog sistema što ga g. Immanuel Kant u svojoj Kritik der reinen Vernunft usmjeruje na posvemašnje razorenje svih dijelova do sada uobičajene metafizike«. Značenje te Horvatove rasprave je u tome što je to za sada prvi dokument i rani rad jednog filozofa hrvatskog podrijetla o Kantu. Osim toga, Horvatova kritika Kanta u priličnom je suglasju i s današnjom kritikom Kanta, prema kojoj »osnove tradicionalne metafizike« (Horvat) Kantovim kriticizmom nisu nipošto razorene, one postaju samo jasnije. Drugi, radikalniji element Horvatove kritike usmjeren je na Kantov subjektivizam, koji je u Horvatovim očima zapravo teorijska osnova liberalizma u usponu. H. je pripadao »budimskom hrvatskom kulturnom krugu« (Ž. Dadić) što su ga utemeljili franjevci, koji su se u XVII. st. proširili iz Bosne na Slavoniju i velik dio Ugarske. Tom krugu pripadao je niz poznatih hrvatskih znanstvenika kao što su I. Paskvić, F. Bruna, M. D. Bogdanić, J. F. Domin, J. Wolfstein i Ignjat Martinović. U tom krugu H. je svakako jedan od najboljih i najutjecajnijih filozofa i znanstvenika, podrijetlom Hrvata.