HORVAT, Ivaniš

HORVAT, Ivaniš (Horváthy, Horwathy, Horwaty; Ivan, Joannes, Johannes), jedan od vođa protudvorskog pokreta 1384–94 (? — Pečuh, 1394). Podrijetlom je iz plemićke obitelji Horvat, koja je ime dobila po posjedu Horvati kraj Đakova gdje se naselila u XIV. st., a pretpostavlja se da potječe od ugarskog roda Báncsa. H. se prvi put spominje 16. II. 1376, kad od pape Grgura XI. dobiva dopuštenje da na svojem posjedu u Pečuškoj biskupiji podigne samostan za bosanske franjevce. God. 1376–81. bio je mačvanskim banom i ujedno županom Bačke, Baranjske, Bodroške i Vukovske županije. Sudjelovao u ratu hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca protiv Venecije 1378, a od 1380. vodio vojsku koja je pomagala kraljevu rođaku, bivšemu hrvatskom hercegu Karlu Dračkom u borbi za napuljsko prijestolje. Po povratku 1384. pridružio se savezu velikaša na čelu s njegovim bratom Pavlom, I. Paližnom, S. Lackovićem i N. Széchyem protiv Ludovikove nasljednice Marije i njezine majke Elizabete te palatina N. Gorjanskog. Između dviju stranaka došlo je do kratkotrajna sporazuma u Požegi u svibnju 1385, no već u jesen u zemlju dolazi Karlo Drački, koji je uz potporu kraljičinih protivnika 31. XII. okrunjen za hrvatsko-ugarskoga kralja (Karlo II). Prema nekim povjesničarima (V. Klaić, F. Šišić), novi kralj imenovao je tada Ivaniša za slavonskog bana. Kad je 7. II. 1386. na Karla II. po zapovijedi kraljice Elizabete i Gorjanskog izvršen atentat, H. je atentatora Blaža Forgača ranio, a sljedećeg se dana s Lackovićem morao povući iz Budima. Nakon što je kraljica Marija ponovno preuzela vlast, a Lacković se približio kraljičinoj stranci, uz bivšega vranskog priora Paližnu te brata Pavla H. postaje glavnim vođom ustanika koji se bore da na prijestolje dovedu Karlova sina Ladislava Napuljskog. Saveznik im je bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić. Odlučujući uspjeh postižu 25. VII. 1386, kada u prepadu kraj Gorjana Paližna i Horvati ubijaju Gorjanskog i Forgača te zarobljuju kraljice i mnoge njihove pristaše. Neki pisci za Elizabetino umorstvo u Novigradu na poč. 1387. osobno odgovornim označuju Ivaniša. Ustanici potom ovladavaju većim dijelom Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, kao i Mačvanskom i Severinskom banovinom, suprotstavljajući se Marijinu mužu Žigmundu Luksemburgovcu. Ivaniš i brat mu Ladislav djeluju pretežito u Slavoniji i Mačvi, gdje im je glavni protivnik novoimenovani mačvanski ban Nikola II. Gorjanski. Uz pomoć Paližne i bosanskog vojvode Hrvoja, Ivaniš u proljeće 1387. osvaja Zagreb i Medvedgrad, a zatim Vukovsku i Srijemsku županiju te nakon provale u Baranju pljačka Pečuh. Poražen od Gorjanskog kraj Čerevića blizu Iloka, prisiljen je u Požegi na predaju, no uspijeva pobjeći u Bosnu. Nakon oslobođenja kraljice Marije (4. VI. 1387), sve do 1389. H. poduzima više bezuspješnih navala u istočnu Slavoniju. Nije isključeno da je on »Ivan ban«, koji je s četom križara sudjelovao u vojsci bosanskoga kralja u bitki protiv Turaka na Kosovu 28. VI. 1389, ali je vjerojatnije da je riječ o ivanovcu Paližni. Potkraj te godine H. je imenovan namjesnikom kralja Tvrtka u Hrvatskoj. Nakon Paližnine i Tvrtkove smrti na poč. 1391. ponovno se jače zauzima za Ladislava Napuljskog, koji ga 17. VII. 1391. imenuje svojim glavnim namjesnikom u svim zemljama ugarske krune. Nakon neuspjelog nagovaranja Mletaka na savez s Ladislavom protiv Žigmunda u lipnju te sporazuma novoga bosanskoga kralja Stjepana Dabiše sa Žigmundom u Đakovu u srpnju 1393, H. 1394. gubi Dabišinu potporu, a s njom i od Tvrtka 1390. dobiven Omiš. U kolovozu 1394. Žigmund zauzima uporište Horvata u Usori, Dobor, te zarobljuje Pavla i Ivaniša u bijegu. Ubrzo nakon toga H. je mučen i pogubljen. — Protudvorski je pokret u duhu nacionalnog romantizma obrađen u romanu A. Šenoe Kletva (1882) i u neobjavljenu romanu F. Sudarevića Osveta.